Napade je vodila i organizirala OG Bosanska krajina: 17. brdske brigade, bataljun 7. muslimanske brigade, prostorne snage Općinskog štaba Travnik i policajci SJB Travnik. Angažirani su i dijelovi 306. brdske i 312. motrizirane brigade.
Ključnu ulogu u napadu odigrala je 17. krajiška brdska brigada čiji su dijelovi ubačeni u zaleđe HVO snaga koje su držale crtu prema Srbima.
Agresija tzv. Armije BiH na Travnik počela je u večer 3. lipnja ’93. napadom na sela Dolac na Lašvi, Slimena i Polje koja Travnik povezuju s Novim Travnikom. U napadu je tada poginulo 7 civila, 15 teško ozlijeđeno, a stanovništvo, uglavnom, protjerano.
Iako su u pomoć Travničkoj brigadi HVO-a u sprječavanju spajanja prostora Tarabovca i Slimena pristigli i PPN Vitezovi i dio vojnika novotravničke brigade HVO-a, tzv. Armija BiH zadržala je položaje i zauzela sela Guvna i Gradarac odakle su već ugrožavali hrvatska naselja u Novom Travniku (Nević Polje, Stojkoviće i Bučiće), a prva se na udaru našla i Logistička baza HVO-a smještena u Stojkovićima kod Novog Travnika.
Napadnuti su i položaji HVO-a u Jankovićima, prigradskom naselju Kalibunar, Piroti te Kraljevicama.
Najveći dio vojnika Travničke brigade HVO-a potisnut je iz grada u zapadni dio općine u Paklarevo, Ovčarevo, Kraljevice i Šipovik.
Zbog takvog kritičnog stanja hrvatski puk tog kraja Travnika trebao se povući prema Novom Travniku ili Novoj Biloj preko Bukovice, međutim, plan je promijenjen, pa je glavnina stanovništva s vojskom preko položaja VRS-a došla u Kiseljak.
To su bili dani kada su se pored protjerivanja, dogodili i najteži zločini prema civilnom stanovništvu i zarobljenicima. Toga dana ubijeno je više od 137 Hrvata, vojnika i civila. Sve to u samo jednom danu. Samo na Bikošima je tada strijeljano 36 zarobljenika i civila, neki ni do danas nisu pronađeni. Bio bi dugačak spisak nabrajati sve žrtve, ali ne može se ne spomenuti ubojstvo oca i tri sina u obitelji Lauš iz Čukala, trojice braće Balta iz Podstinja, malodobnog Sreće Marjanovića ili ranjenog Pere Matkovića kojima su odsječene glave ili sa kućom spaljene starice Mare Gazibarić u Čuklama.
Sve su to zločini koje zdrav razum ne može shvatiti. U ime koga ili u ime čega su činjeni? Danas, dvadesetšest godina poslije kada se analizira to vrijeme, događanja i posljedice tih događanja, vidljivo je da se radilo o dobro planiranoj i duže vrijeme pripremanoj vojnoj akciji na protjerivanju stanovništva hrvatske nacionalnosti sa prostora na kojima stoljećima žive. Nakon dvadesetsedam godina vidljivo je da su se u dobrom dijelu ostvarile namjere onih koji su činili ta zlodjela. Bio je to klasičan primjer etničkog čišćenja navedenih prostora od hrvatskog življa. Posljedice su itekako vidlijve. Ljudskih stradanja kao i uništavanja cjelokupne imovine Hrvata i njihovih domova imao je za posljedicu da je povratak na navedene prostore ostvaren u zanemarivom broju.
Tako danas ima sela u kojima više ne živi niti jedan Hrvat kao npr. Bikoši, Orašac, Mišonica, Miletići, Šarići-Kosovo, ili Podovi, Čukle, Rudnik-Bila te još neka mjesta sa zanemarivim brojem povratnika, dok se u ostala naselja nije vratio ni približan broj ranijeg stanovništva. Ovim navedenim stradanjima prethodili su zločini koji su se do tada već desili nad Hrvatima u travničkoj općini. Oni su samo bili nagovještaj onoga što će se desiti 08.lipnja 1993. godine.
Lipanj 1993. godine je najteži mjesec u povijesti Hrvata Travnika
Samo od 04. do 08. lipnja 1993. godine sa svojih ognjišta u Travniku je pred napadima tzv. „Armije R BiH” protjerano blizu 18.000 Hrvata. Lipanj 1993. godine je definitivno najteži mjesec u povijesti travničkih Hrvata. Više od trideset godina poslije, jedni i dalje uporno prešućuju i negiraju ili minimiziraju ove zločine, a drugi pomalo zaboravljaju. Žalosno je da ni naše pravosuđe, u prvom redu tužiteljstvo, sada već više od trideset godina, uopće ne reagira na ova događanja. Bar do sada nije pokazalo da nešto radi na jednom ovakvom kolektivnom zločinu koji nije nikako mogao biti posljedica spontanih, izoliranih ili neorganiziranih napada na čitav jedan narod ove općine. Na ovu dvadesetšestu obljetnicu identificirani su posmrtni ostaci još 19 Hrvata, mještana okolnih hrvatskih sela strijeljanih na Bikošima za koje je organizirana zajednička sahrana na sam dan obljetnice. Od događaja koji su prethodili 8. lipnja 1993.g. i nakon toga ubijene su još stotine ljudi – Hrvata, preko tisuću ranjenih, tisuće protjeranih, desetine spaljenih hrvatskih sela sa tisućama kuća i drugih objekata, devastacija vjerskih objekata i groblja, a tolika nezainteresiranost pravosuđa! Što je najgore mnogi u pravosuđu su i sami svjedoci tih zbivanja i sve im je dobro poznato. Nevjerojatno je da ih ne zanima što se to tada dogodilo, kako su ljudi pobijeni, sela spaljena, ima li elemenata kaznenih djela?
“Činjenice imaju to neugodno svojstvo da postoje i dalje bez obzira priznaje li ih se ili ne”
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
hb.hteam.org
⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️
⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Niti jedan narod na svijetu nije doživio tako strahovit genocid poslije 2. svjetskoga rata kao Hrvati.
ČETNICI GA GLEDALI Junaci Domovinskog rata – Ivica Šafarić Ninđa, neustrašivo skinuo neprijateljsku zastavu pred svjedocima
Načelnik općine Bihać Adnan Alagić – “Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i PRIJATELJSKI HRVATSKI NAROD” / 1995.