SUBOTA, 11 srpnja 2026
Predsjednik Republike Hrvatske trebao bi biti čimbenik koji okuplja, predstavlja državu dostojanstveno i svojim autoritetom pridonosi međunarodnom ugledu Republike Hrvatske, kao što su to prije njega činili prvi hrvatski predsjednik dr.Franjo Tuđman i Kolinda Grabar Kitarović.
Umjesto toga, Zoran Milanović već godinama izaziva političke sukobe, ulazi u otvorene sukobe s Vladom Republike Hrvatske, vrijeđa političke protivnike i novinare te svojim nepromišljenim istupima često izaziva polemike i izvan hrvatskih granica.
Najnoviji primjer predstavlja odluka kojom je načelniku Glavnog stožera Oružanih snaga RH Tihomiru Kundidu izdao“zapovijed“ kojom nije dopušten odlazak hrvatskih vojnika na svečanost u Parizu povodom obilježavanja francuskog nacionalnog praznika. Ministarstvo obrane i Vlada smatraju da su za takve aktivnosti, prema Zakonu o obrani, nadležni ministar obrane i Vlada, dok je predsjednik Republike zauzeo suprotno tumačenje svojih ovlasti. Umjesto zajedničkog nastupa hrvatskih institucija pred međunarodnim partnerima, Hrvatska je ponovno poslala sliku unutarnjih sukoba i institucionalnog nadmetanja. Sliku države koja nije država u kojoj je totalni raspašoj, i gdje se ne zna tko pije a tko plaća s ve zahvaljujući imbecilnom predsjedniku Milanoviću.
Retorički gledano da je kojim slučajem Milanović podržao slanje hrvatskih vojnika u Pariz ta bi se priča oko tog pitanja završila za par minuta, dok ona ovako traje i još će uvijek trajati i na domaćem i na inozemnom planu na zadovoljstvo hrvatskih neprijatelja i na domaćem i na inozemnom planu, a takvih je ihi hi.
Takvi sukobi nisu izoliran slučaj. Tijekom svog predsjedničkog mandata Milanović je više puta ulazio u otvorene sukobe s predsjednikom Vlade Andrejem Plenkovićem, ministrima, zastupnicima, diplomatima, sucima, državnim odvjetništvom, europskim institucijama, ali i s brojnim novinarima. Njegov stil komunikacije često karakteriziraju grube riječi, osobne uvrede i retorika koja ne priliči dužnosti predsjednika države, gdje su neki njegove senzacionalističke izjave nazvali“zoranizmi“odnosno idiotizmi.
Posebne polemike izazvale su njegove izjave o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Iako je više puta u rukavicama osudio sam čin agresije, njegove izjave o Ukrajini, NATO-u i zapadnim saveznicima često su bile u suprotnosti sa službenom vanjskom politikom Republike Hrvatske i stavovima većine članica Europske unije i NATO-a čija je RH članica, a ako je članica ona pored prava ima i obveze prema tim asocijacijama. Zbog toga su brojni domaći i strani analitičari ocijenili kako njegove poruke stvaraju dojam nedosljednosti hrvatske vanjske politike i otežavaju diplomatski položaj Hrvatske.
Ni njegov mandat predsjednika Vlade Republike Hrvatske od 2011. do 2016. nije ostao bez ozbiljnih kritika. Protivnici njegove politike zamjeraju mu gospodarsku stagnaciju u dijelu mandata, nastavak rasta javnog duga, visoku nezaposlenost u prvim godinama njegove Vlade, lošu komunikaciju sa socijalnim partnerima te česte političke sukobe,a poglavito napad na 100% RVI kod katedrale Svetog Marka, kada je njegova tj.“Ostojićeva milicija“ krenula po te RVI s namjerom njihovog uhićenja u čemu ih je na ulazu crkve zaustavio pater Ike Mandurić, ali i loš odnosno nikakav odnos njegovog tadašnjeg pokojnog ministra Branitelja Freda Matića prema Braniteljima, kao i svirepo ubojstvo hrvatskog Branitelja u Vukovaru od strane te iste „Ostojićeve milicije“koji je tukao ćirilične natpise na ustanovama . Kritiziran je i zbog načina vođenja migrantske krize 2015. godine te zbog izjava koje su dodatno zaoštravale odnose sa susjednim državama.
Kao predsjednik Republike nije pokazao spremnost biti korektiv vlasti na način koji spaja, nego je često birao put otvorene konfrontacije i svađa sa svima koji su mu se usprotivili u bilo čemu. Umjesto smirivanja političkih tenzija, nerijetko ih je dodatno produbljivao i stvarao nove razdore i podjele, premda je u interesu svog drugog mandata kao Predsjednika RH obilazio Hrvate diljem BiH i šakom i kapom dijelio odličja hrvatskim postrojbama i zapovjednicima od kojih je barem 70% bilo nedostojno primiti ta odlikovanja . No, on je tim radnjama uspio posvađati Branitelje HVO-a od kojih su mnogi „pali“ na njegove odluke pa su glasovali za njega i na predsjedničkim izborima na kojima je zadržao svoj mandat predsjednika RH. No, ono što mu mnogi Hrvatski Branitelji i domoljubi nikad neće oprostiti i zaboraviti je činjenica kako je on pravni, ideološki, biološki i stvarni slijednik komunističkih zlikovaca iz one bivše zločinačke SFRJ i gdje se nikada javno nije pokajao i zatražio oprost od obitelji svirepo ubijenih Hrvata u II svjetskom ratu i nakon njega. To mu nikada neće zaboraviti ni moja malenkost do kraja mog života.
Funkcija predsjednika trebala bi predstavljati simbol državnog jedinstva, a ne svakodnevni izvor političkih sukoba.
S druge strane, predsjednik Vlade Andrej Plenković, bez obzira na političke razlike koje građani mogu imati prema njegovoj politici, kao i nekim potezima koji nisu kompatibilni sa Evanđeljem i domoljubnim hrvatskim nastojanjima u međunarodnim okvirima izgradio je reputaciju ozbiljnog i predvidljivog europskog političara. Njegov diplomatski stil komunikacije, iskustvo u europskim institucijama, integracijama i kontinuirana prisutnost na sastancima Europske unije i NATO-a pridonose percepciji Hrvatske kao pouzdanog partnera. Upravo zato javnost s pravom postavlja pitanje koliko unutarnji sukobi između Pantovčaka i Banskih dvora umanjuju međunarodni ugled Republike Hrvatske.
Često se može čuti pitanje može li Vlada Republike Hrvatske smijeniti predsjednika Republike. Odgovor je jednostavan : ne može. Predsjednik Republike izabran je neposredno od građana i njegov mandat može prestati istekom mandata, ostavkom ili u postupku utvrđivanja odgovornosti zbog povrede Ustava, u kojem ključnu ulogu imaju Hrvatski sabor i Ustavni sud. Političke nesuglasice, ma koliko bile ozbiljne, same po sebi nisu dovoljne za razrješenje predsjednika.
Hrvatskoj su danas potrebni stabilnost, međusobno uvažavanje institucija i odgovorna politička komunikacija. Građani očekuju da državni vrh, bez obzira na političke razlike, štiti interese Republike Hrvatske, a ne da osobnim sukobima narušava ugled države. Predsjednik Republike mora biti kamen zaglavni hrvatskog jedinstva, a ne kamen smutnje koji produbljuje podjele i slabi povjerenje građana u državne institucije. No, Zoran Milanović je odavno postao onaj kamen smutnje koji koči sva vjerska, nacionalna, domoljubna i svekolika druga nastojanja istinskih hrvatskih Branitelja i domoljuba kako bi Hrvatska prodisala i propupala cvjetovima kojima se cijeli svijet divi a ne cvjetovima od kojih okreću glavu zbog njihovog smrada a sve zbog njega.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️
⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️
Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com
More Stories
Deseci tisuća vjernika u Podmilačju: Blagdan sv. Živite s porukama mira i jedinstva
Janša: “U Hrvatskoj se po prvi put u povijesti živi bolje nego u Sloveniji!”
Književnik Darko Juka: “Nasrtaji na hrvatsku povijest i jezik su sustavni i planirani”