Dr. Franjo Tuđman, najveća je “pojava” na hrvatskoj povijesnici, od kada postoje pisani dokazi ili usmena predaja. Stožerna je figura sveukupnog života u periodu 1990. – 1999. Hrvatska je u Domovinskom obrambenom ratu “do nogu” porazila srpsku vojsku, i „miloševićevu“ agresivnu fašističku politiku, temeljenu na dobro osmišljenoj „memorandumskoj“ platformi, realno, respektabilnoj snazi JNA i mobilizacijskom potencijalu Srba u Srbiji, BiH i Hrvatskoj. Objektivno gledano, u tom trenutku, odnos snaga je bio na strani Miloševića i njegovih sljedbenika, no u svakom planu se dogodi neka greška.
Nisu ostavili mogućnost izbora žrtvi, (hrvatskom narodu) u kojemu su se probudili iskonski nagoni na razini borbe za goli opstanak, i, (slučajno ili ne) u samom početku se dogodilo nešto, što je relativiziralo sve miloševićeve prednosti. Hrvatski narod je izabrao vođu. Je li to bio „kolektivni“ refleks, promišljeni čin određenih „snaga“ ili se umiješala „providnost“ (možda od svega po malo) tek, razlika između „vođe“ i „vožda“ je bila ta koja je „prevalila kamen“ preko brda.
„Vožd“, histerični egoman, „komunistički nacionalist“, skromnog obrazovanja, sa iskustvom partijskog aparatčika i bankovnog službenika, na krilima velikosrpske mitomanije, opijen neviđenom kolektivnom histerijom srpskog naroda, nepromišljeno je krenuo u avanturu agresorskog rata, uz prethodne ponižavajuće ultimatume.
S druge strane, „Vođa“, istinski antifašist, umjereni (ali uvjereni) nacionalist, general (koji je naučio strateški razmišljati), erudit, odlučan i beskompromisan do rigidnosti, čovjek koji se cijeli život pripremao za tu ulogu, doživio je svojih „pet minuta“ u dugoj (osamstodevedesetogodišnjoj) povjesnici hrvatskog naroda i države. I iskoristio je svoju prigodu.
Dogodio se vojni sukob „Davida i Golijata“, sukob „blistavog stratega“, sa vojskom u nastajanju i „jako dobrog taktičara“ sa respektabilnom vojnom silom. Ishod nam je poznat.
No, ostaje pitanje:
„Je li strateški genij dr. Franje Tuđmana bio dovoljan za dugoročno stabilnu i jaku Republiku Hrvatsku?”
Dr. Franjo Tuđman je bio državnik, strateg, ali i čovjek koji je „u glavi“ imao cjelovitu koncepciju projekta stvaranja Republike Hrvatske. Sve što mu je trebalo su prave, istinite informacije i iskreni suradnici koji ga neće lagati, i on je na temelju toga mogao donositi ispravne odluke. Istina, njegovoj osobnosti je bio prilagođen i model izvršne vlasti, tako da je u osobi Predsjednika države koncentrirana ogromna moć, koja je u kombinaciji sa njegovom sposobnosti derivacije informacija, strateškim pregledom stanja, mogućnosti uočavanja odstupanja od strateške ideje, dovela do toga da je ispravnost njegovih odluka ovisila (gotovo) isključivo o točnosti informacija koje dobivao i iskrenosti suradnika u hijerarhijskoj uspravnici.
Na žalost, ova struktura osobe dr. Tuđmana, „zgusnutost” događaja, stvarna pogibelj, cilj (stvaranje i istodobna obrana države) koji je bio „veći od njega“, rezultirao je i „nekim propustima“, koji se prije svega ogledaju u manjkavostima modela „neupitnog vođe“.
Naime, svi smo imali prigodu čuti o vojskovođama koji su stajali na čelo vojske i kojima je jedina zapovijed bila „zamnom“!! To je obična prigodničarska, epska, mitološka (ili kako već hoćete) ispraznica. Tako se može ponašati desetnik, pa i stotnik, ali vojskovođa? Oni koji predvode napad ginu, zar ne? A što je vojska bez vojskovođe. To smo imali prigodu vidjeti nakon odlaska dr. Tuđmana sa životne i političke pozornice.
Dr. Franjo Tuđman, prerano je (ne samo u biološkom, nego i u političkom pogledu) „otišao“ sa pozornice, u trenutku potpunoga vojnoga i političkog poraza „miloševićeve politike“ ali (nažalost) ne i velikokosrpske ekspanzionističke ideje i hegemonističke politike.
Brigadir HV-a Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo/https://hrvatskonebo.org/HB.team.org