💙HRVATSKO VIJEĆE OBRANE💙

Hrvatsko vijeće obrane je bilo oružana snaga i najviše izvršno i upravno tijelo Hrvatske Republike Herceg-Bosne te glavna oružana snaga Hrvata u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Osnovan je 8. travnja 1992. što se slavi kao Dan utemeljenja HVO-a. HVO je nakon Daytonskog mirovnog sporazuma definiran kao hrvatska komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, a nakon reforme obrane 2005. godine, transformiran je u 1. pješačku (gardijsku) pukovniju, jednu od tri pukovnije u okviru Oružanih saga Bosne i Hercegovine.

Hrvatsko vijeće obrane bilo je nositelj izvršne i upravne vlasti u Herceg-Bosni. U statutarnoj odluci, tu dužnost HVO je nosio privremeno do uspostave redovne izvršne i upravne vlasti i bilo je odgovorno Predsjedništvu Herceg-Bosne.

Na čelu Hrvatskog vijeća obrane bio je predsjednik, a ostalo vodstvo su činili dopredsjednici i tajnik HVO-a. Dužnosnici su mogli biti imenovani i smijenjeni po prijedlogu predsjednika HVO-a ili Predsjedništva Herceg-Bosne, dok je HVO imao isljučivu ovlast u imenovanju i smjeni tajnika.

Predsjednik HVO-a imao je obvezu rukovoditi djelovanjem HVO-a za kojeg je snosio odgovornost, osiguravati jedinstvo političkog i upravnog djelokruga HVO-a, ostvarivati suradnju s drugim tijelima i organizacijama Herceg-Bosne te usmjeravati djelovanje HVO-a kao cjeline i njegovih članova pojedinačno. U slučaju odsutnosti ili spriječenosti predsjednika u djelovanju određeno je da ga zamijeni dopredsjednik po određenju predsjednika. Predsjednik i članovi HVO-a uživali su imunitet.

HVO je imao ovlasti donositi uredbe, rješenja i zaključke kojima je uređivao gospodarske i druge odnose na području Herceg-Bosne. Zbog obavljanja određenih stručnih poslova u HVO-u su osnovana i tri stručna tijela:

HVO je imao ovlasti osnivati i druge odjele po potrebi. Na čelu odjela bio je predstojnik koji je imao ovlasti donositi pravne akte u okviru ovlasti odjela kojega je predstavljao. Odjeli su imali zadaću provoditi i primjenjivati opće pravne akte koji su vrijedili na području Herceg-Bosne. Imali su pravo dostavljati prijedloge u okviru svog djelokruga Hrvatskom vijeću obrane, a unutar svog djelokruga su donosili pravne akte i obavljali nadzor nad tijelima lokalne uprave te drugim tijelima koja su obavljala javnu vlast na području Herceg-Bosne.

Prvi znak rata u BiH bilo je uništenje naselja Ravno, u Istočnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, u studenom 1991. godine. Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović je tvrdio da rata neće biti i da to nije njihov (bošnjački) rat.

Dana 18. studenog 1991., hrvatsko političko vodstvo u Bosni i Hercegovini osniva Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Herceg-Bosna radi obrane Hrvata organizira Hrvatsko vijeće obrane (HVO) koji je službeno osnovan 8. travnja 1992. kao vrhovno tijelo obrane hrvatskog naroda u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni i kao najviše izvršno i upravno tijelo Herceg-Bosne do uspostave redovite izvršne vlasti. HVO-u je prvenstveni cilj bio obrana većinskih hrvatskih područja u BiH od srpske agresije, a u tome je imao potporu u financijama i naoružanju od strane Hrvatske vojske.

Dana 18. rujna 1991. godine, počinje obrana od agresije u Bosni i Hercegovini. Hrvati i Bošnjaci od 20. rujna 1991. godine počinju formirati seoske postrojbe HVO-a, a usporedno počinje formiranje i bolje opremljenih i pokretnijih vojnih postrojbi. Upravo te postrojbe spriječavaju daljnje napredovanje JNA i VRS-a. Jedinice HVO-a se bolje naoružavaju te se pokreću planovi za oslobodilačke akcije.

Dana 10. travnja 1992. godine, nadmoćniji srpski agresor zauzima Kupres, a tijekom spomenute bitke poginulo je ili nestalo 160 hrvatskih vojnika. Od 13. do 23. travnja 1992. godine, uspješno je obranjeno Livno. Dana 23. travnja 1992. godine oslobođena je čapljinska vojarna, prva vojarna u BiH oslobođena od srpskog agresora. U lipnju 1992. godine kreće operacija oslobađanja doline rijeke Neretve poznatija kao Operacija Lipanjske zore. Operacija je počela 7. lipnja 1992. godine oslobođenjem desne obale rijeke Neretve. 14. lipnja 1992. godine počinje se oslobađati i lijeva obala Neretve, a akcija završava 26. lipnja kada je srpsko-crnogorski agresor odbačen na visove Veleža. Hrvatsko vijeće obrane sada kontrolira dolinu Neretve, zapadnu Hercegovinu, Livno i manji dio Livanjskog polja, prostor Srednje Bosne i dio Bosanske Posavine oko Orašja.

Zbog sve većeg jačanja Herceg-Bosne, HVO dolazi u sukob sa HOS-om koji je bio lojalan predsjedništvu BiH. Nakon ubojstva zapovjednika HOS-a general-bojnika Blaža Kraljevića, od pripadnika Kažnjeničke bojne, jedinice HVO-a, HOS se počeo raspadati da bi početkom 1993. kao organizacija prestao postojati, a njegovi pripadnici su većinom prešli u redove HVO-a. Odnosi između HVO-a i Armije BiH postaju sve zategnutiji.

Crte bojišnice Armije Bosne i Hercegovine prema Hrvatskom vijeću obrane, koje su stvorile enklavu u Lepeničkoj dolini (Kiseljak i Kreševo), prosinac 1993.

Radi nadoknađivanja slabih izvora popune ljudstvom, pomoći redovnim postrojbama i čuvanja objekata i održavanja javnog reda i mira kasne jeseni izdane su uredbe o osnivanju Civilne zaštite HVO 1992., a provedbene naputke 5. veljače 1993. dao je Ured za obranu HVO-a. Muslimanska agresija na Hrvate odgodila je provedbu.

Krajem 1992. i početkom 1993. godine dolazi do većih sukoba Bošnjaka i Hrvata na područjima Hercegovine: Mostar, Jablanica, Prozor-Rama, Konjic, u dolini rijeke Lašve: Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, u dolini gornjeg toka rijeke Vrbas: Uskoplje, Bugojno, u dolini rijeke Lepenice: Kreševo, Kiseljak, Fojnica, na područjima Bosne: Kakanj, Vareš, Maglaj, Zenica, Zavidovići i Žepče.

Bošnjačko-hrvatski sukob počinje 23. studenog 1992. godine. Armija RBiH je napala HVO u Novom Travniku i okolnim selima. Ciljevi napada su bili: zapovjedinštvo HVO-a i ratna bolnica te benzinska crpka. Za tih borbi ranjeno je 16, a poginulo 8 vojnika HVO-a. Napadnuti su predsjednik HVO-a Jajce Nikola Bilić, i zapovjednik HVO-a Jajce Stjepan Blažević, a tri dana prije, ubijen je zapovjednik (Ivica Stojak), a teško ranjen načelnik HVO-a Travnik. Sukob se dogodio i u Uskoplju, gdje je Armija BiH za cilj imala zauzeti prometnicu Bugojno-Uskoplje. U Prozor-Rami, Armija BiH postavlja uličnu barikadu kod zgrade stare pošte, nastaje pucnjava koja se rasplamsava u otvoreni sukob, koji je potrajao više od pola dana. Navedeni lokalni sukobi završeni su potpunim porazom lokalnih bošnjačkih snaga, koje su ipak postigle svoj glavni cilj – prekinuti pomoć Jajcu koje je trpilo najžešće udare srpskih snaga.

Od 20. do 30. siječnja 1993., mnogobrojnija Armija Republike Bosne i Hercegovine napada Hrvate u Busovači. Najžešći napad je bio na selo Kaćune. Uspjevši zauzeti spomenuto selo, Armija RBiH je podijelila snage HVO-a u središnjoj Bosni na dvije enklave, jednu u dolini Lašve, drugu u dolini Lepenice. Najveće gubitke tijekom napada na Busovaču, Bošnjaci su imali preko planinskog masiva Hum-Kula, gdje su na dobro pripremljenim zaprekama HVO-a ginuli u valovima. Krajem siječnja, Bošnjaci suočeni sa ogromnim gubicima prekidaju borbe sa HVO-om, praktično priznajući privremeni poraz ideje o zauzimanju središnje Bosne.

U ratnom sukobu između HVO-a i Armije RBiH na području općine Gornji Vakuf-Uskoplje bošnjačke oružane snage upiru sve snage da osvoje prometnicu Bugojno – Uskoplje i spoje se kod Jablanice s pravcima prema Sarajevu i Mostaru. Sve veće napetosti dovode do pravog ratnog okršaja u noći 10. i 11. siječnja 1993. godine. U tom sukobu vojnici Armije RBiH počinili su ratni zločin nad 13 hrvatskih civila i 8 zarobljenih vojnika HVO-a, a prognano je 7.000 Hrvata. Na ovaj napad Armije RBiH, uskopski HVO je snažno odgovorio te je zadržao jednu polovicu grada.

Dana 25. siječnja 1993. godine, Armija Bosne i Hercegovine napada Hrvate u Kiseljaku i zauzima sela oko Bilalovca u sjevernom dijelu općine, no ne uspijeva osvojiti svoj glavni cilj, raskrižje prema Fojnici nedaleko od Gomionice, jakog uporišta hrvatskih snaga. Postrojbe HVO-a, nepripremljene na napad dojučerašnjih saveznika, sređuju i osnažuju svoje redove te dva dana poslije izvode protunapad, ukopavajući se na novim položajima.

Do sukoba između Armije RBiH i HVO-a na području konjičke općine dolazi u ožujku 1993. Neočekivan napad Armije RBiH na područje Konjica imao je za posljedicu da su bošnjačke snage bez većih gubitaka ovladale cijelom općinom Konjic uvodeći tako bošnjačku vlast, provodeći nakon toga teror i zločin nad Hrvatima Konjica. HVO gubi kontrolu nad općinom, a 9.000 Hrvata je protjerano.

Sukobi između HVO-a i Armije RBiH u Jablanici počinju u travnju 1993. godine. Nakon ubojstva jednog pripadnika HVO-a, napetosti između Armije RBiH i HVO-a prerastaju u otvoreni ratni sukob. U gradu je nesnosan život za Hrvate, oni gladuju, gube radna mjesta, otimaju im stanove, pljačkaju ih i stalno ponižavaju. HVO se povlači u hrvatska sela, a stanovništvo bježi.

Dana 9. svibnja 1993. godine nakon povratka sa smjene, koju su Bošnjaci i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, brojnim Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su smješteni u zarobljeničke logore. Dolazi do žestokih sukoba između HVO i Armije RBiH, u kojima bošnjačka vojska pokušava zauzeti čitav Mostar. Dana 19. svibnja 1993. godine, jedinice Armije RBiH smještene u zapadnom dijelu grada Mostara pokrenule su drugu veliku ofenzivu. Vode se žestoke borbe, koje su trajale dva dana, nakon čega su svi sumnjivi civili i vojnici zatvoreni u zarobljeničke logore.

Armija BiH napada travničke Hrvate, 8. lipnja 1993. godine. Nadmoćnije postrojbe Armije BiH napale su postrojbe HVO-a i u idućih nekoliko dana potisnuli su ih na plato Vlašića koji je bio pod nadzorom srpskih paravojnih postrojbi. Samo toga dana ubijeno je i poginulo 137 pripadnika HVO-a i hrvatskih civila. Do kraja rata ukupno je poginulo i ubijeno 427 branitelja i 124 hrvatska civila Travnika. Prognano je blizu 20.000 Hrvata, a njihovi domovi i gospodarski objekti su opljačkani i u najvećoj mjeri uništeni.

12. lipnja 1993. u povijesnoj bitci na koti Hrašče, u narodu poznatoj kao Pješčara, u kojoj su, tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane odbacili napade nadmoćnije Armije RBiH i time obranili gotovo čitavu Lašvansku dolinu. Tijekom dana poginula su 22, a u obrani tog vrlo važnog strateškog položaja tijekom rata poginulo je ukupno 68 vojnika HVO-a, a više od stotinu ih je ranjeno. HVO uspijeva zadržati kontrolu nad većim dijelom općina Novi Travnik, Vitez, Busovača zajedno sa istoimenim gradovima te manjim, južnim dijelom travničke općine (Nova Bila i okolica). Osobito teška je bila obrana Busovače, kada je 1.400 vojnika HVO-a od grada odbilo 8.500 vojnika Armije RBiH. Unatoč tome HVO nije mogao spriječiti brojne ratne zločine koji su počinjeni nad hrvatskim stanovništvom u području Lašvanske doline.

Crte bojišnice između Armije RBiH i Vojske Republike Srpske prema Hrvatskom vijeću obrane, koje su stvorile Žepačku enklavu, 1993.

Crte bojišnice između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine u sjevernoj i središnjoj Hercegovini, prosinac 1993.

Na području Žepča Hrvati i Bošnjaci se vojno i politički organiziraju u HVO. Kasnije se formira Armija RBiH. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine muslimanske snage napadaju grad Žepče i pojedina sela oko njega. Žepački Hrvati su u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane, a veći dio općine Žepče ostaje pod kontrolom HVO-a.

U Zavidovićima sukob između Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane počinju u lipnju 1993. godine. Najveće borbe se događaju u selu Gornja Lovnica koje se nalazi u potpunom bošnjačkom okruženju. Bolje naoružana i mnogoljudnija Armija RBiH granatira katoličku crkvu, groblje, hrvatske kuće i gospodarske zgrade. Selo kao i još neki predjeli općine Zavidovići ostaju pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane.

U Kreševu, u kojem su Hrvati bili većina (70 %) formira se HVO. U njegove postrojbe se uključuju i Bošnjaci. Kasnije, Bošnjaci prelaze iz redova HVO-a u redove Armije RBiH te se pripremaju za napad na Hrvate. Kreševska Armija RBiH u lipnju 1993. godine, ojačana drugim postrojbama silovito napada HVO i zauzima neka sela oko Kreševa te ih etnički čisti od 610 Hrvata koji su tu živjeli. Napadi se nastavljaju, no HVO uspijeva zadržati kontrolu nad Kreševom.

13. lipnja 1993. godine, Armija RBiH napada HVO u Kaknju. Siloviti napadi se nastvaljaju tako da Kakanj pada u ruke Armije na blagdan Sv. Ante Padovanskog 1993. godine. Osim Kaknja Armija BiH napada i Kraljevu Sutjesku (važno mjesto u povijesti hrvatskog naroda i katoličanstva u Bosni i Hercegovini), u općina Kakanj, te je osvaja. Dolazi do jedne od najtragičnijih epizoda u povijesti bosanskohercegovačkih Hrvata. Svi Hrvati iz općine Kakanj bježe prema Varešu.

Na području Bjelopoljske kotline, sjeverno od Mostara, 30. lipnja 1993. godine dolazi do pobune bošnjačkih pripadnika koji su se do tada borili u postrojbama HVO-a. Bošnjaci uperuju puške u svoje dojučerašnje suborce Hrvate te tako u toj iznenadnoj pobuni dolazi do velikog broja zarobljavanja i ubojstava hrvatskih pripadnika mostarskog HVO-a. Tako HVO gubi kontrolu nad istočnim dijelom grada, brojnim sjevernim te jugoistočnim prigradskim naseljima na lijevoj obali Neretve. U daljnjem tijeku sukoba, dio grada pod kontrolom Armije RBiH je blokiran i granatiran od strane HVO-a. U jednom takvom granatiranju 9. studenog 1993. godine srušen je i Stari most. Armija RBiH u samom gradu je bila u očajnom stanju te je bila primorana da surađuje i nabavlja oružje od VRS-a.

Kakanjski Hrvati (njih oko 15.000) pronalaze utočište u Varešu. Bio je to strašan pritisak izbjeglica na mali Vareš i njegove ograničene mogućnosti. Tada u općini živi 37.000 Hrvata u srpskom i bošnjačkom okruženju. Stalno u strahu od bošnjačkog nasilja, krajem kolovoza 1993. godine započinje evakuacija civila konvojima preko srpskih teritorija prema Hercegovini. Postrojbe Armije BiH kreću u konačni napad na Vareš 18. listopada 1993. godine. Vareš brani brigada HVO-a “Bobovac” koja broji oko 1.650 vojnika. Položaji vareškog HVO-a padaju 2. studenog 1993. godine, hrvatska vareška sela teško stradavaju, civili panično bježe. U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i sva hrvatska vareška sela.

16. srpnja 1993. godine, pao je Malkoč, zadnja linija obrane i time je završen napad Armije Bosne i Hercegovine na Hrvate u Fojnici. Bolje naoružana i brojnija Armija RBiH žestoko je napala dio gradića koji nastanjuju Hrvati i osvajala ulicu po ulicu te palila hrvatsku imovinu. U četranestodnevnom napadu, bošnjačka vojska je ubila 35 Hrvata (17 vojnika HVO-a i 18 civila), 220 ih je zatočeno, a oko 6.000 Hrvata krenulo je u zbjeg.

28. srpnja 1993. godine, završen je napad Armije Republike Bosne i Hercegovine na Hrvate u Bugojnu. U desetodnevnom napadu, bošnjačka vojska je ubila 140 Hrvata, a njihova je imovina popaljena ili opljačkana. U logorima je završilo oko 3.000 Hrvata, a 13.000 ih je protjerano, što sve zajedno graniči sa genocidom.

11. i 12. studenog 1993. godine, Hrvatsko vijeće obrane je ponovno vratilo pod svoj nadzor važnu kotu Bašino brdo. Navedenu kotu, koja je bila vrlo važna za nadzor fojničke i kiseljačke općine, zauzela je Armija RBiH tri mjeseca ranije. Ponovno vraćanje Bašina brda pod svoj nadzor svojim životima platilo je 36 vojnika HVO-a, a više od stotinu ih je ranjeno. Sutradan na pragu fojničkog samostana, pripadnik Armije RBiH je ubio gvardijana i vikara.

9. siječnja 1994. godine, Armija Bosne i Hercegovine je napala Vitez. Toga dana bošnjačka vojska je probila crte obrane Viteške brigade HVO-a i upala u Buhine kuće, zaseok sela Šantići, ubijeno je 27 hrvatskih vojnika i civila. Posebno žestok napad bio je s južne strane općine, ali neprijatelj je zaustavljen i odbijen od Viteza. Tog dana ubijen je 31, a ranjeno oko 50-ak hrvatskih branitelja, što ga čini jednim od najkrvavijih.

10. siječnja 1994. godine, pripadnici 115. brigade Hrvatskog vijeća obrane “Zrinski” Tuzla, na temelju lošeg iskustva pripadnika Sarajevskog HVO-a, odnosa Bošnjaka prema susjednim hrvatskim enklavama Vareš i Žepče, položili su oružje kako bi spriječili već isplanirani pokolj i progon Hrvata tuzlanskog kraja.

24. siječnja 1994. godine, Ramska brigada Hrvatskog vijeća obrane je zauzela selo Here i kotu Zavišće nakon cjelodnevnih borbi sa Armijom RBiH u okviru operacije Tvigi ’94. Navedeni položaji su imali veliku važnost, a ovim uspjehom uspostavljen je novi odnos na ramsko-uskopaljskoj bojišnici.

29. i 30. siječnja 1994., nakon bitki za važne kote Meoršje i Bašino Brdo, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane uspjeli su izboriti i treću pobjedu za ključnu kotu Zavrtaljka. U borbama sa Armijom RBiH poginulo je 11 hrvatskih branitelja, a tom pobjedom osiguran je opstanak Hrvata u Kiseljaku, Kreševu i dijelu fojničke općine.

Bošnjačko-hrvatski sukob je završen je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. godine. Tada je dogovoreno primirje između HVO-a i Armije RBiH, ukidanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne i osnivanje Federacije Bosne i Hercegovine koja će biti sastavljena od hrvatskih i bošnjačkih teritorija, a bit će podijeljena na županije.