Kada će se jedan bošnjački lider ispričati za agresiju i brojne zločine koje je bošnjačka Armija BiH počinila nad Hrvatima u BiH ?

Višegodišnja medijska kampanja o zločinima Hrvata u BiH i odgovornosti hrvatskog vodstva za “pogrešnu” politiku prema BiH razlog je što i danas u dijelu hrvatske i svjetske javnosti postoji snažna percepcija o negativnoj ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH.

Nametnuta je bezobraznim i bezobzirnim interpretacijama izvora te neodgovornim iznošenjem zaključaka na temelju selektivnog prikaza pojedinih izvora. Drastičan je primjer toga proglašavanje tadašnje hrvatske politike prema BiH zločinačkom i optuživanje Hrvatske da je agresor na BiH, iako za takvu tvrdnju nema uporišta u cjelovito prikazanim izvorima.

Uostalom, isti je krug ljudi svojedobno i Oluju proglasio zločinačkom. Istodobno, razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, posebice o stradanju Hrvata srednje Bosne u napadima bošnjačke Armije RBiH, zaprepašćujući su. Stoga se, umjesto teze “da je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata u predmetu ‘Prlić i ostali’ konačan epilog pogrešne hrvatske, odnosno Tuđmanove – HDZ-ove politike u BiH”, kako to komentiraju neki političari, nameće zaključak da je ona epilog duljeg razdoblja specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH, tijekom kojeg su u medijski prostor ubačene brojne laži, dezinformacije i poluistine, a prešućeno je mnogo toga. U hrvatskoj historiografiji o ratu u Bosni i Hercegovini nekoliko je knjiga koje svojim podacima i izvorima mogu pomoći u razumijevanju događaja u BiH tijekom 1990-ih. Jedna je od njih knjiga Ivice Lučića ”Uzroci rata. Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine (Zagreb, 2013.)”, koja govori opširnije o uzrocima rata u BiH.

Knjiga Jadranka Prlića Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne (I-III, Mostar – Zagreb, 2017.), uz prikaz slojevitosti političke i ekonomske slike BiH uoči rata 1992., govori o razlozima uspostave najprije Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, a potom i Hrvatske Republike Herceg-Bosne te o načinu njihova djelovanja i integracije u institucije Federacije i BiH nakon Dejtonskog sporazuma, kao i o međunarodnim okolnostima i nizu potpuno zapostavljenih i neobrađivanih, a iznimno važnih podtema iz sfere financijsko-ekonomskog i pravnog sustava HR-HB. Detaljnu analizu pravne naravi, odnosno legalnosti uspostave Hrvatske zajednice Herceg-Bosne napisao je Mato Arlović: Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine (Zagreb, 2017.).

Na temelju izvora zaključio je da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZ HB) bila Ustavom Socijalističke Republike BiH dopuštena, dakle legalan oblik organiziranja i zajedničkog djelovanja općina. Osnovana je radi obrane hrvatskog naroda i svih građana BiH od velikosrpske politike i agresije koju su prema njima pokrenule bivša JNA i srpske snage. HZ HB bila je privremeni oblik organiziranja općina i, prema vlastitom priznanju, smatrala je BiH svojom državom, a njezinu državnu vlast svojom središnjom vlasti sve dok postoji BiH. Provedeno istraživanje dokazuje da je HZ HB nastala kao zajednica općina u kojoj su se ponajprije koordinirali odnosi i aktivnosti radi pružanja otpora agresoru, a zatim radi stvaranja pravnih i drugih potrebnih pretpostavki za funkcioniranje civilnih institucija dok središnja vlast ne bude sposobna za ponovno ostvarivanje svojih dužnosti, prava i odgovornosti na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. U uvjetima odsječenosti i nemogućnosti obavljanja vlasti od strane središnjih državnih tijela, HZ HB ostvarivala je privremenu vlast na području koje je pokrivala i kontrolirala, ali kao dijelu teritorija Bosne i Hercegovine.Činjenica je da ne postoje pravovaljani dokumenti ustavne i pravne snage iz kojih bi se moglo zaključiti da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna htjela biti i bila samostalna suverena država, koja se odvaja od Bosne i Hercegovine i pripaja Hrvatskoj. Cjelokupna analiza izložena u Arlovićevoj knjizi pokazuje da je optuživanje Republike Hrvatske da se putem svojeg vodstva udružila s vodstvom Hrvata iz BiH u zajednički (udruženi) zločinački pothvat radi podjele BiH, odvajanjem dijela njezina teritorija na kojem žive Hrvati i njegova pripojenja Hrvatskoj radi stvaranja Velike Hrvatske, potpuno neutemeljeno.Za potvrdu takve njezine politike ne postoje pravni akti ni realne političke radnje ni aktivnosti za njezino provođenje. Zapravo je u realnim odnosima egzistirala sasvim suprotna politika, politika suradnje i pomoći BiH radi njezine obrane i međunarodnog priznanja u granicama bivše Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. In conclusio može se reći da Republika Hrvatska ne samo što nije sudjelovala u podjeli BiH nego je svojim utjecajem na Hrvate u BiH, pomoći u obrani, naoružanju i opremanju njezine vojske te pružanju humanitarne pomoći civilima i vojnicima pomogla njezinu osamostaljenju i međunarodnom priznanju. Osim toga, svojom kooperativnošću s međunarodnom zajednicom, posebice SAD-om, Hrvatska je pridonijela njezinu osamostaljenju, nastanku i opstanku sve do današnjih dana kao samostalne, suverene, međunarodno priznate države, bez obzira na sve teškoće i probleme kojima je ona izložena i opterećena.Krizu i raspad SFRJ te rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prouzročila je srbijanska (“velikosrpska”) politika, odnosno pokušaj ostvarenja projekta “svi Srbi u jednoj državi”, koji je dio srbijanske političke elite pokrenuo sredinom 80-ih. S obzirom na pokušaj bošnjačko-muslimanske politike da nametne percepciju o hrvatskoj odgovornosti za rat u BiH i pokušaj podjele te države, koji je ojačan osuđujućom drugostupanjskom presudom šestorici Hrvata u predmetu “Prlić i ostali” za događaje u BiH, potrebno je jasno upozoriti da podaci iz te presude koji sugeriraju udruženi (zajednički) hrvatski zločinački pothvat potpuno ignoriraju povijesne činjenice.

Percepcija da su Hrvati izazvali i počeli sukobe s Armijom RBiH, koju je bošnjačko-muslimanska strana uspjela u medijima nametnuti, zanemaruje činjenicu da su sukobi između Bošnjaka-muslimana i Hrvata u pravilu počinjali u mjestima gdje su Bošnjaci-muslimani (odnosno tzv. Armija RBiH) bili nadmoćniji, te da su se iz srednje Bosne preko Konjica proširili u Hercegovinu, a ne obratno! Posebno se Hrvatima želi nametnuti odgovornost za sukob u Mostaru u svibnju 1993., koji je dotad već bio znatno razoren napadima JNA i srpskih snaga u proljeće i ljeto 1992. godine. Tako se i u prvostupanjskoj presudi Haškog suda u predmetu “Prlić i ostali” navodi da “već od travnja 1992. Hrvati u Mostaru dovode muslimane u podređeni položaj”. No, taj je navod u suprotnosti s činjenicom da su tad Hrvati i Bošnjaci-muslimani u Mostaru zajednički planirali obranu od napada agresorskih snaga (prosrpska JNA i srpske postrojbe), da je upravo krajem travnja (29. travnja 1992.), Krizni štab Općine Mostar donio Odluku prema kojoj HVO preuzima obranu Mostara, zajedno s pripadnicima MUP-a – centar Mostar, te da je HVO tu Odluku uspješno proveo tako što su najvećim dijelom upravo postrojbe HVO-a u lipnju 1992. porazile srpskog agresora i oslobodile Mostar (operacija Čagalj, odnosno Lipanjske zore). Spomenutom Odlukom, koju je potpisalo devet članova Kriznog štaba Općine Mostar, od kojih četiri Bošnjaka-muslimana, “takozvana Jugoslavenska narodna armija i druge paravojne formacije koje djeluju skupa s njom proglašavaju se kao neprijateljske i okupatorske formacije na području općine Mostar” (čl. I.), a “zaštita i odbrana grada Mostara od formacija iz člana I. povjerava se Hrvatskom vijeću obrane – Općinskom stožeru Mostar, te pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova – centar Mostar” (čl. II.).U Odluci se, uz ostalo, navodi da “Hrvatsko vijeće obrane čine pripadnici muslimanskog i hrvatskog naroda i narodnosti koji priznaju legalne organe vlasti Republike Bosne i Hercegovine i kojima iskažu svoju lojalnost” (čl. III.), da će “nacionalni sastav komandnog kadra Hrvatskog vijeća obrane odgovarati nacionalnom sastavu aktivnih vojnika” (čl. IV.), te da “sva dokumenta za kretanje ljudi i roba izdaje HVO – Općinski stožer Mostar” (čl. VII.).Prema tome, u najtežim trenucima za obranu Mostara, na samom početku srpske agresije na Mostar i BiH, glavnu odgovornost i najveći teret u sprečavanju JNA i srpskih snaga da okupiraju cijeli Mostar, kao i u pripremama za oslobađanje Općine Mostar, preuzeo je HVO, uz suglasnost muslimanskih predstavnika.To nije bio izoliran primjer jer je i Krizni štab Općine Maglaj, u kojoj su Muslimani imali relativnu većinu, 2. lipnja 1992. obranu Općine “povjerio HVO-u općine Žepče, Zavidovići, Maglaj i Teslić, sa sjedištem u Žepču”. U odluci o tome navedeno je da će obrambene formacije “obavezno nositi oznake HVO-a, kao i oznake Republike Bosne i Hercegovine”, a da se “HVO obvezuje da formaciji u Maglaju osigura potrebna materijalno-tehnička sredstva kao i opskrbu hranom i lijekovima”, uz napomenu da ta odluka “ne prejudicira nikakvo političko rješenje” (Krizni štab Općine Maglaj broj 01-98-1/92 od 2. 6. 1992.; MKSJ, predmet Prlić i ostali IT-04-74 – dokaz 1D01924). I zaključci sastanka muslimanskih predstavnika 11. srpnja 1992. u Gornjem Vakufu potvrđuju da je HVO bio legalna formacija u zajedničkoj borbi. Jednako tako, i 108. brigada HVO-a Brčko, koja je u teškim uvjetima branila 30-ak hrvatskih sela s oko 20 000 stanovnika, zaslužna je što srpske snage u proljeće 1992. nisu ovladale cijelom Općinom Brčko. U početku je bila sastavljena od Hrvata i Bošnjaka-muslimana, da bi se reorganizacijom početkom 1993. podijelila “na 108. pješačku brigadu HVO Brčko i 215. motorizovanu brigadu Armije RBiH”. Tijekom rata ojačana je Hrvatima s područja Hrvatske zajednice Soli i hrvatskih naselja s područja Živinica, kao i hrvatskim vojnicima iz 115. brigade HVO-a Zrinski s područja Tuzle, koja je ukinuta zbog ultimativne odluke muslimanskog dijela Predsjedništva BiH u Sarajevu. Crte obrane na području Donje Dubravice, Vranovače i Boderišta cijelo vrijeme rata uspješno su odolijevale snažnim napadima srpskih snaga, zahvaljujući i pomoći topništva HVO-a s područja Orašja, a poslije i pomoći susjednih snaga ARBiH u najtežim trenucima.O intenzitetu borbi u hrvatskoj Općini Ravne-Brčko, domoljublju i brojnim hrvatskim žrtvama u obrani tog područja i cijele Bosanske Posavine svjedoči i sudbina četiriju majki iz četiriju hrvatskih sela (Boće, Zovik, Štrepci i Peškiri), koje su u napadima srpskih snaga izgubile svaka po dva sina, pripadnika HVO-a: Jela Marčetić sinove Augustina i Ivana, Pera Mikanović sinove Matu i Slavka, Kata Zečević sinove Mirka i Antu, Manda Zečević sinove Ivu-Čupu i Stjepana-Pepu. Kao i sudbine mnogih drugih majki i obitelji… Izvještavajući 1995. s bojišta kod Boderišta, koje je postalo simbol obrane hrvatskih prostora u Općini Brčko, novinar Martin Bell, poznati izvjestitelj s bojišta u Hrvatskoj 1991., zaključio je: “Nigdje osim u Vukovaru nije palo ovoliko granata. Boderište – Mali Vukovar.” (Druga bojna Gromovi – 108. pješačka brigada HVO Brčko, HNV Brčko distrikt BiH – Udruga obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Ravne-Brčko, Brčko, 2011., 14, 111, 140, 170.)

Hrvatska i svjetska javnost jako dobro znaju za postojanje srpskih i hrvatskih logora. Međutim, Hrvatska, a pogotovo svjetska javnost, vrlo malo zna o brojnim logorima i zločinima koje su pripadnici bošnjačko- muslimanske tzv. Armije BiH počinili nad civilima, ženama, starcima, djecom kao i zarobljenim vojnicima. Još se manje zna za brojne logore koje su imali Bošnjaci za Hrvate. Prema podatcima Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH blizu 15.000 Hrvata je bilo u 331 logor tzv. Armije RBiH, 10 tisuća civila i 5.000 vojnika. Tragično je da nitko s bošnjačke strane ne želi priznati da je u tim logorima ubijeno 623 Hrvata.

Bošnjačka politika, u suradnji s pojedincima u bh. pravosuđu, već godinama pokušava nametnuti tezu kako tzv. Armija BiH nije imala logore, nego da se radilo o sabirnim centrima. Iako tisuće hrvatskih logoraša svjedoče o strahotama tortura u tim logorima, ubojstvima, silovanjima, bošnjačka strana i dalje negira te činjenice i inzistira na priči o sabirnim centrima. Kada će se bošnjačka javnost suočiti sa ovim zločinima i kada će jedan bošnjački lider se ispričati Hrvatima BiH za brojne zločine koje je tzv. Armija BiH počinila nad Hrvatima u BiH?

Nikada u povijesti ratovanja jedan narod (Hrvati) nije tako i toliko pomogao drugi narod (Bošnjake-Muslimane), i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku, Armiju BiH, protiv Hrvata, HVO-a u BiH. Nikada u povijesti ratovanja zapovjednik jedne vojske, HVO-a, nije propuštao konvoje oružja (i ostaloga) drugoj vojsci (Armiji BiH) i onda kada je ta vojska (Armija BiH) to oružje i ostalo koristila za napade i zločine na one koji su joj to propustili.

hb.hteam.org