HB.hteam.org

Portal hrvata HB

Hrvatska Vlada mora zaprijetiti povlačenjem iz Daytonskog sporazuma!

Sponzorisano

 

Europska ekonomska zajednica (EEZ) pozivala je g. 1991. sve neslobodne narode SFRJ da održe tu državu, nudeći im novce i pristup u EEZ ako se SFRJ održi. Državni tajnik SAD-a James Baker izjavio je g. 1991. da je prvotni interes SAD-a, koji je tadašnjoj vladi u Beogradu dao velike novce, očuvati integritet SFRJ. No ni tim porukama ni potporama nisu uspjeli spriječiti raspad bivše federacije.

Unatoč tomu, i EU i SAD – na njih se praktički misli kad se kaže „međunarodna zajednica“ – i dalje su nastojali obnoviti Jugoslaviju, premda su u međuvremenu priznali novoproglašene samostane države. Unatoč tomu, i dalje nisu htjeli shvatiti ili prihvatiti to da Hrvati, Slovenci, Srbi, bosanski Muslimani (poslije Bošnjaci), Makedonci i Kosovci, a zatim i Crnogorci, ne žele živjeti u zajedničkoj državi niti se u neku novu zajedničku državu vratiti.

 

Slovenci su se izvukli, a milošću Božjom i mi Hrvati u Hrvatskoj (jesmo li uistinu i neopozivo?). Ostali, pod pokroviteljstvom EU, prisiljeni su biti uokvireni u novu balkansku zajednicu, „Zapadni Balkan“. Tko zna, možda u nedalekoj budućnosti budu prisiljeni prihvatiti i Otvoreni Balkan, ili „Mini-Schengen“, ili „Srpski svet“. Stvaranje Jugoslavije (pod drugim imenom) povezane s EU jest rasistička politika koja je osuđena na propast. EU sada poručuje narodima te regije da su – za razliku od drugih europskih naroda – nesposobni suvereno upravljati svojim državama pa da stoga mogu ići u EU (ako u nj ikada uđu!) samo kao regionalni blok, u što jačoj međusobnoj suradnji, a ne pojedinačno ili svatko u jačoj suradnji s državama po vlastitu izboru.

Mnogi iz tog razloga vide BiH kao mini-Jugoslaviju, kao ostatak bivše Jugoslavije, kao njezinu prijašnju „jezgru“, a možda i kao osnovu budućeg okupljanja „naših naroda i narodnosti“, koji su se u međuvremenu svuda uokolo, pa i u BiH, u svemu bitnomu razišli.

Ima li se na umu da se pod takvim političkim tlakom i tlačenjem stvara u „bosanskom ekspres-loncu“ prevelik unutarnji tlak te da je ta država stalno u unutarnjoj krizi i ujedno, ako lonac zbog toga eksplodira, opasnost i za okolna područja i države. Takva je bila i bivša SFRJ, zbog istih razloga, na čijem su održanju uporno nastojale velike sile, unatoč željama za slobodom potlačenih ljudi i potlačenih naroda.

EU i SAD opet pozivaju konstitutivne narode i „građane“ (koji su uopće to, osim većine bošnjačkih stranaka i uskog gornjeg sloja plaćenih i neplaćenih aktivista i yu-nostalgičara?) da održe tu državu kao jedinstven „bosanski lonac“. Onako kao što su g. 1991. pozivali narode SFRJ da održe i očuvaju znatno veći Titov („I poslije Tita – Tito!) jugoslavenski lonac.

Opet se za očekivanu susretljivost nudi novac i pristup u EU (pa i u NATO). Onako kao što su novac nudili državi čiju je vladu vodio hrvatski Herceg-Bosanac i uvjereni „Jugoslaven“ Ante Marković, od 1989. do 1991., tj. do njezina djelomičnog raspada i vrhunca zahuktale agresije savezne vojske i Srbije na jednu federalnu jedinicu, Republiku Hrvatsku.

Ovaj put pozivaju se na Daytonski sporazum, a osobito na njegova derogiranja i izigravanja unatrag četvrt stoljeća. Dakle na prakse kojima je Hrvatima najprije oduzeta HR Herceg-Bosna kao osnova njihove konstitutivnosti, nakon što su uništeni – fizički, etnički, vjerski i kulturno – u Bosanskoj Posavini, a teško stradali u Srednjoj Bosni i ondje gdje su bili izrazita manjina ili većinski otoci u neprijateljskom okruženju. A sada ih se, slijedom obespravljivanja pod vodstvom niza „visokih predstavnika“ međunarodne zajednice, želi uništiti i u zapadnoj Hercegovini, a politički ih razvlastiti i od onoga što su po Daytonskom sporazumu bili koliko-toliko zadržali kao ustavno i faktičko jamstvo jednakopravnosti i zaštite svojih prava i svog identiteta.

Mi Hrvati moramo biti svjesni da je riječ u prvom redu o našem opstanku u BiH. EU i SAD s daytonskom formulom „tri naroda, dva entiteta“ potkresali su nam jednakopravnost s Bošnjacima i Srbima u samom startu novouspostavljene države, za koju su toliki Hrvati – jednako kao za svoj opstanaka – dali i svoje živote. Ta njihova politika nije se nikada promijenila sve do danas, samo se pravila da prihvaća stvarnu konstitutivnost i jednakopravnost hrvatskog naroda s dvama ostalima. Priprema nam se završni čin. Kako? Bez obzira na sve retoričke konstrukcije svih tih visokih, srednjih i niskih predstavnika i izaslanika SAD-a, EU-a, VB-a, itd., neke od kojih čak zvuče razmjerno dobro u ušima Hrvata, oni će vršiti presudan pritisak na „secesioniste“ iz RS i „unitariste“ iz Sarajeva da se dogovore, i to realno na štetu Hrvata, koji bi mogli ostati kratkih rukava: s još manje formalne i stvarne osnove za zaštitu jednakopravnosti i prava vlastite narodne zajednice nego dosad.

Gostujući u Dnevniku HTV-a 3. prosinca 2021., Dragan Čović u ime Hrvatskog narodnog sabora rekao je: „…moramo čuvati BiH, jednakopravnost i legitimno predstavljanje, a razmišljat ćemo i kako postupiti ako se ne postigne takav dogovor“. Bilo bi dobro da već sada počnu razmišljati, i to užurbano, ako to nisu već prije učinili. Još uoči posljednjih parlamentarnih i izbora za Predsjedništvo BiH, PHB se hrvatskoj političkoj javnosti s realističnom porukom obratio ovim priopćajem:

PHB: O izborima u Bosni i Hercegovini

Poruke toga priopćaja, iako su se Vlada i njezini mediji na nj oglušili, danas su aktualnije nego tada, zato što su pravodobno uočene opasne tendencije i predviđeno da će u ime hrvatskog naroda u Predsjedništvo BiH biti izabran čovjek po volji bošnjačke većine.

Ne samo političari i stratezi u Mostaru, nego, još više, ovi ovdje u Zagrebu morat će nešto odlučno učiniti. RH je članica EU-a i NATO-a. Ona je potpisnica sporazuma po kojem je uspostavljena daytonska država Bosna i Hercegovina, i time jamac jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH. Potpisom na taj sporazuma Hrvatska je zajamčila Hrvatima u BiH da će se dosljedno ostvarivati njihova konstitutivnost, reprezentativnost i jednakopravnost.

Ako bi vlada s Markova trga i dalje nailazila na bezobrazne otpore i ignoriranja u krugovima dviju organizacija kojima je ravnopravan član, morala bi što prije lupiti šakom po stolu. Morala bi zaprijetiti povlačenjem iz Daytonskog sporazuma. A time više ne bi priznavala ni ustavnopravno ni faktičko stanje kakvo u BiH postoji od tada do danas. To bi bio pravi i „muški“ odgovor na licemjerne i bezobzirne politike vodećih zapadnoeuropskih sila. Sve ispod toga značilo bi ’podvijanje repa’ pred onima koji imaju neusporedivo manje prava „miješati se“ u BiH nego što prava na to ima sama Hrvatska, jednako kao i druga potpisnica Daytonskog sporazuma, Republika Srbija.

Naravno, za odlučne poteze iz Zagreba pretpostavka su odlučni pozivi i zahtjevi političkog vodstva samoga hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Sve ispod razine inzistiranja iz Mostara i ultimativne prijetnje koju bi se u Bruxelles i Washington susljedno odaslalo iz Zagreba bilo bi puko rodoljubno prenemaganje i jalovo diplomatsko zanovijetanje. Zapravo bi sve ova hrvatska politička retorika bila opetovanje starog obrasca ponašanja prema velikim „gazdama“ u stilu Kranjčevićeva „Gospodskog Kastora“. Po znanom nam receptu iz osmanskog vakta „Veži konja di ti aga kaže!“, odnosno, rečeno po zagrebački, „Sluga pokoran!“.

M.O./Hrvatsko nebo

 

 

hb.hteam.org

Ostavite facebook komentar