TUŽNI SPOMENDAN UŽASNOG ZLOČINA NAD 83 HRVATA U TOMISLAVGRADU
“Gorjeli su živi zazivajuć’ – Kriste!
Plakale su majke i lomile ruke
Vapeć – Gospe! Dico! Di ste?!
U strašnome bolu gorjela je ljubav
Prikazujuć’ sebe kao spasa cijenu
Pravednici patnjom otkupljuju grijehe
Prolijevajuć’ krv čistu i već otkupljenu”
Stihovi su to iz pjesme Ive Bagarić, Žrtva kao izvor, posvećene stradalim civilima tri mala duvanjska sela – Luga, Kuka i Letke. 83 nevina civila.
16. prosinac 1943. Hladno zimsko predbožićno vrijeme, u seljačkoj zemlji duvanjskoj, prolivena je krv, najnevinija. Počinjen je zločin za koji nitko nikada nije odgovarao.
Do toga dana ratna događanja narodu su bila gotovo strana stvar, čuvali su svoju stoku, zemlju i male domove i bezbrižno živjeli svoje skromne živote.
Gorska njemačka divizija “Princ Eugen” u nekoj čudnoj, zloj i nerazrješenoj pretpostavci da se u ovim selima sakrivaju partizani u kućama seljačkih obitelji, pod prijetnjom oružja, okupila je i zatvorila u seosku štalu na Lugu, ne birajući, redom sve seljane koji su im se našli na putu – žene, muškarce djecu i starce. I zapalila…
Nesretni ljudi koji su u agoniji pokušali pobjeći iz ognja ubijeni su streljanjem.
“Odrastala sam s pričama o tom događaju. Često sam molila oca, djeda i tetu da ne pričaju o tom jer bi i oni često zaplakaki sjećajući se tog strašnog dana” – priča za Hrvatski Medijski Servis Iva Bagarić, rođena Križanac. Iz sela Luga, iako je rođena 20 godina poslije tragedije, slušajući priče svoje obitelji i sumještana, kao da je i sama vidjela tragediju.
Danas je književnica koja kroz svoja djela otima zaboravu i ona sretna, ali i potresna svjedočanstva i događanja cijelog duvanjskog kraja.
“Ubijen je brat moga djeda i njegovih dvoje djece. Brojna su svjedočanstva žitelja o strahotama koje su proživjeli, čula sam ih stotinu puta. Preživjeli su jedno vrijeme stanovali kod rodbine u susjednim selima.”
Govori Iva, s posebnom sjetom ali i velikim poštovanjem i divljenjem prema svojim mještanima.
“Vrijedno divljenja je njihovo kršćansko svjedočenje patnje za koju nisu tražili ni oštete, ni osude, ostala je to njihova bol koju i danas prikazuju Bogu. Plodovi te žrtve vidljivi su u čestitom potomstvu koje im gradi spomen- dom u sklopu groblja gdje su pokopani” – govori.
U svojoj zbirci priča, Dašak moga zavičaja, opisala je i ovu tragediju u priči naziva Krik iz Kikine pojate.
Prepričava svjedočanstva svoje obitelji, bar onih koji su uspjeli umaknuti zlu.
“Djed je radio u susjednom selu kao majstor i kada je vidio dim i čuo zapomaganje, poletio je u selo, ali mu vojnici nisu dali ući. Onda je otišao pješice u grad tražiti pomoć kod fratara da urgiraju kod Švaba, zašto to rade da je to nevin kršćanski narod i da ne pomažu partizane, nego da im partizani otimaju hranu po noći da im se narod ne smije suprotstaviti…” – sjeća se Iva djedovih priča.
“Kažu da je fra Mijo Čuić išao u štab i prosvjedovao ali je već selo izgorjelo, pripovjeda sugovornica HMS-a.
Kaže kako je bilo govora da su Nijemci uvidjeli i priznali pogrešku, ali već je bilo kasno. Nepopravljivo zlo bilo je počinjeno. Mještani su u nevjerici, zbog toga što im se zbilo, tumarali po spaljenom području skupljajući ostatke onoga, što su prije par sati, bili njihovi najmiliji.
Najmlađa žrtva imala je tek 6 mjeseci, najstarija – starac od 72 godine. Svi ostali Hrvati. Civili!
Oživljavati ovakve priče, teško je za nekoga čija je obitelj proživjela ovu strašnu tragediju. Kaže da bi za neke detalje voljela da ih nikada nije čula, poput priče o bebi koja je spaljena u krušnoj peći… Strahote.
Zašto? Pitanje je koje već punih 78 godina odjekuje iz pogleda na spomen ploču 83 stradala nedužna civila.
“Ovaj zločin svjedoči okrutnost rata u kojem stradavaju nevini ljudi. Žalosna činjenica je što se ponavlja, svjedoči o ljudskoj svireposti koja se iznova javlja, donosi samo bol i tugu, a ne rješava sukobe” – zaključila je.
Kroz svoje priče i život Iva se često osvrće i na ono što su ratna događanja ostavila u onima koji su preživjeli, gorka je to sreća.
Spominje Tete – neudane djevojke, koje nisu imale kome postati žene. Djecu na čija su leđa spadale kućne i poljoprivredne aktivnosti, jer su im očevi poginuli. Promrzli i mokri gonili su stoku preko Šujice. Osjetili težinu života kada im je on trebao biti najlakši.
Završit ćemo ovu priču prigodnim ulomkom iz priče Krik iz Kikine pojate, naše sugovornice Ive Bagarić:
“Minula su vremena, suze presušile, ali sjećanja nisu nestala. Žive u svima nama koji smo odrastajući slušali svjedočanstva preživjelih. Istina nam je uvijek bila jasna. Stradali su nevini ljudi „ na pravdi Boga“, ali stotinu pitanja čeka svoj odgovor. Dužni smo „krik iz Kikine pojate“ čuvati od zaborava.”
Piše: Mia Bagarić
More Stories
Kordić o požaru na odlagalištu otpada: Paniku šire oni koji nemaju pojma i koji su bili kumovi problema
Hrvatska potiče povratak Hrvata u BiH: Otvoren je natječaj za sufinanciranje projekata do 60.000 eura
SVETAC DANA “Sveti Eleuterije”