Dr. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik
Uz stotu obljetnicu rođenja prvoga hrvatskoga predsjednika, dr. Franje Tuđmana, svoja sjećanja na njega s nama su podijelili njegovi bliski suradnici – članovi HKV-a Hrvoje Hitrec, Drago Krpina i dr. sc. Miroslav Međimorec. U nastavku donosimo što su nam napisali.
***
I opet, i opet, treba nam muževnosti, i mudrosti, i pameti, i znanja, i umješnosti. Prije svega biti i opstati, po mogućnosti sa što više zdravlja.
– Franjo Tuđman
“”
Hrvoje Hitrec: O Tuđmanu osobnim pogledom
Knjiga „O Tuđmanu osobnim pogledom“ objavljena je 2002. (urednik Vlatko Pavletić). Riječ je o prilozima Tuđmanovih suradnika, četrdesetak njih prisjetilo se trenutaka, razgovora i situacija koji su im se usjekli u pamćenje. Dulji prilog imao je i autor ovih redaka.Citiram ulomak mojega teksta naslovljenog „Protiv sudbine zaboravljenog naroda“:
„Dr. Franjo Tuđman s kraja osamdesetih dvadesetoga stoljeća bijaše neobično nalik mojemu zagorskom djedu, ne toliko fizionomijom, koliko glasom i stasom, a posebno u trenutcima kada je njegov tremolo dobivao istinsku boju gnjeva, tijelo zadrhtalo u stilu klasičnoga, svevremenskog puntara i pravdaša. Hrvatska demokratska stranka još nije postojala, premda je Tuđman već javno izložio program na tribini Društva hrvatskih književnika. Histerične reakcije komunističkih vlastodržaca i otvorene prijetnje na neko su vrijeme ohladile opreznije ljude, te smo u ožujku 1989. ponešto zdvajali.
‘Muževa nam treba, muževa’, starčevićanski zabrinuto ali ne i malodušno govorio je Tuđman dok smo sjedili u njegovoj kući za stolićem podno drvenih stuba.
Na trenutak smo zašutjeli, prebirući u mislima plejadu osoba iz povijesti koje bi nam dobro došle u sadašnjosti, ili možda dovijajući se tko bi od suvremenika odgovarao izrečenom pojmu.
‘Prokletstvo’, rekao sam. ‘Pa nismo mi valjda najgori naraštaj u hrvatskoj povijesti. Ja mislim da je povijest pravilno rasporedila te muževe o kojima govorite, premda nisam siguran…’
Prekinuo sam se, jer je nešto bljesnulo iza naočala. Pomislio sam da je možda krivo shvatio, da sumnjam u njegovo poslanje. Imao je donekle pravo. Ni danas ne znam je li taj postariji gospodin s davno kupljenim naočalama, naoko nesiguran u izričaju i izrazito nervozan, bio tada uvjeren da je na njega pala kocka i da mu je preuzeti na (doduše široka) pleća breme povijesne odgovornosti. Mislim da se još lomio u sebi, ne oko onoga što treba učiniti, ne oko onoga što se mora učiniti sada ili nikada, nego oko vlastite uloge u događajima koji su neminovno slijedili.
Trgnuo se iz obamrlosti, vidjevši da ga promatram i procjenjujem, i upustio se u monolog isprekidanim rečenicama koje nije dovršavao, ne zato što ih nije mogao zaokružiti nego zato što dovršeno i zaokruženo još ništa nije bilo i tek su se nazirali obrisi skupine, sutra stranke, preksutra pokreta. Bilo je posve jasno da se možda više no ikada ranije u povijesti radi o golom opstanku hrvatskoga naroda i da u borbi koja slijedi nema nikakvih izgleda tući se u solističkim akcijama, znači potrebna je čvrsta i široka organizacija koja će pod jedan krov staviti svu tu nakupljenu volju, prkos i energiju. Bolje rečeno: mnogi su htjeli odlučno krenuti, ali nisu znali kako. Osim toga, ponekima je već slutnja zbacivanja komunističke vlasti otvorila kutiju ambicija, te su i prije započetoga posla više bili zaokupljeni svojim mjestom u mogućoj povijesti. Da ne griješim dušu, i to su bili hrabri ljudi, jer su ujedno bili svjesni da bi u moguću povijest mogli ući bez glave.
Kažem: mnogi nisu znali kako krenuti. Tuđman je znao. Bila je iznimna sreća što se toliko toga nakupilo u jednoj osobi: povjesnik svjestan svih razdora i nejedinstva u prošlosti, čitač učinjenih pogrešaka koje se ne smiju ponoviti, svjedok novije povijesti i poznavatelj tadanje vlasti, poznavatelj osoba i odnosa komunističkih moćnika, čovjek obaviješten o pravom stanju stvari u jugoarmiji, dakle svega što je moglo biti – i bilo je – uporabljivo u ključnom trenutku.
‘Vi vidite’, rekao mi je, ‘da ta vlast više ne funkcionira, zapravo je više nema. Ostala je samo ljuštura. Unutra je sve prazno, čak mislim da bi ovi naši hrvatski komunisti vrlo rado prepustili vlast u Hrvatskoj nekom drugome, jer su ipak Hrvati, hoćeš-ne ćeš, oni koji jesu, naravski, ali takvi kakvi jesu jednostavno nisu sposobni suprotstaviti se tomu što dolazi iz Srbije, oni su sleđeni svojom ideologijom i njihovi su nacionalni instinkti, bumo rekli, zablokirani.’“
***
U daljnjem tijeku događaja bio sam svjedokom pretvorbe kabinetskoga čovjeka u političara koji dominira krugom slušatelja i čije se riječi uvažavaju… Uvijek dva koraka naprijed, sve točniji što su se događaji zgušnjavali, sve hrabriji nakon nekoliko uzastopnih uspješnih predviđanja i poteza. Postajao je sigurnijim u kretnjama, elokventnijim. Oblikovan je onaj Tuđman kojega će upoznati najšira hrvatska javnost, odlučan i nepredvidljiv i za nas koji smo ga (naoko) poznavali.
A onda je Povijest uzela njegovo ime.
***
Možete mi, evo, uzeti i slobodu, pa i život, ali ne i misao, ne i istinu, ne i moj prilog povijesti naroda kojemu pripadam.
– Franjo Tuđman
“”
Drago Krpina: Tuđman – paradigma državnika
Razmišljajući o Tuđmanu povodom 100. obljetnice njegova rođenja kao misao vodilja nameće mi se sintagma „Tuđman – paradigma državnika“. Pojam „paradigma“ rabim, naravno, kao istoznačnicu pojmu „uzor“.
Umjesto definiranja pojma poslužit ću se jednim zanimljivim tumačenjem koje sam, u neposrednom razgovoru s njim, čuo od nesuđenog našeg cara Otta von Habsburga dok sam ga nakon „Oluje“ pratio po oslobođenim hrvatskim područjima… Govoreći o neadekvatnom odgovoru europskih čelnika na velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, starina Habsburg mi je kazao:
„Znate, Europa danas obiluje političarima, ali tragično oskudijeva državnicima.“
Zamolivši ga da mi definira temeljnu razliku između političara i državnika, kazao je, bez mnogo razmišljanja:
„Razlika je golema. Političar donosi odluke vodeći računa o tom kako će se one odraziti na njegove izborne rezultate na prvim sljedećim izborima. 
Državnik, pak, donosi odluke vodeći računa o tom kakav će one utjecaj imati na sudbinu naroda i države u sljedećim desetljećima, pa i stoljećima.“
Uzimajući u obzir ovu Habsburgovu vrlo uvjerljivu definiciju, nema dvojbe da je Tuđman bio državnik, i to ne bilo kakav, nego paradigma ili uzor državnika.
Naime, odluke koje je on donosio imale su i imaju dalekosežno značenje baš u onom smislu koji mi je spomenuo Otto von Habsburg.
Naime, Tuđmanove odluke, poduprte narodnom voljom, rezultirale su uspostavom slobodne, samostalne države Hrvatske. Upravo ostvarenje toga cilja u središtu je svih hrvatskih političkih nastojanja, žrtava i stradanja gotovo kroz cijelo jedno tisućljeće.
Jedno od trajnih pitanja kojim se bavi filozofija povijesti jest pitanje o ulozi istaknutih pojedinaca u usmjeravanju povijesnih zbivanja i njihovim konačnim ishodima.
Umjesto gotovog odgovora na ovo vječno pitanje dopustite da odgovor ponudim u obliku hipotetičkog pitanja: bi li povijest Sjedinjenih Američkih Država bila ista takva kakvu je poznajemo i bez Georga Washingtona, bi li moderna njemačka i francuska, pa i europska povijest bila ista i bez Adenauera i De Gaullea?
Bi li hrvatska povijest bila ista i bez pojave i djelovanja Branimira, Tomislava, Zvonimira, Krešimira, Zrinskih i Frankopana, Jelačića, Kvaternika, Starčevića, Radića… Njihova djela postala su temeljima hrvatskog kolektivnog nacionalnog sjećanja i neiscrpan izvor i poticaj neprekinutog državotvornog djelovanja.
I naposljetku, bi li najnovija hrvatska povijest, odnosno pothvat uspostave samostalne, demokratske međunarodno priznate države Hrvatske bila ostvarena na istovjetan način i bez pojave i djelovanja dr. Franje Tuđmana?
Poznato je da u Hrvatskoj ne nedostaje salonskih mudrijaša koji, opravdavajući svoju političku i intelektualnu komociju, zlovolju, zavist pa i destrukciju, drže da je u ispostavi slobodne Hrvatske uloga dr. Franje Tuđmana nevažna i da se sve to dogodilo po slijepoj povijesnoj nuždi. Neki će ići i dalje pa će Tuđmanovu pojavu pripisati djelovanju Udbe.
U svojoj knjizi „Politika i sudbine“ akademik Dubravko Jelčić napisao je o ulozi pojedinca u povijesnim zbivanjima sljedeće:
„Uvijek mi se činilo da je primarna pokretačka snaga povijesti u idejama koje donose veliki ljudi da bi onda prema njima, tim svojim idejama, usmjeravali zbivanja i tako stvarali i oblikovali objektivne okolnosti.“
I letimičnim uvidom u bilo koje od prekretničkih zbivanja u hrvatskoj povijesti lako bismo pronašli mnoštvo potvrda i ilustracija za stajalište akademika Jelčića.
Ono što Tuđmanovu ulogu i povijesnu misiju čini različitom od hrvatskih nacionalnih velikana iz prošlosti jest to što je hrvatski narod pod njegovim vodstvom uspio u ostvarenju svojih gotovo tisućljetnih nastojanja oko ostvarenja svoje državne samobitnosti.
Kao izvrstan poznavatelj hrvatske povijesti, osobito one 20. stoljeća, Tuđmanu je bilo kristalno jasno da bez prekida tragične spirale hrvatsko-hrvatskih obračuna pokušaj stvaranja hrvatske države jednostavno nije moguć.
Kao jedan od njegovih bliskih suradnika mogu posvjedočiti da je Tuđman većom opasnošću za ostvarenje svoje državotvorne ideje, i od same velikosrpske agresije, smatrao moguće izazivanje unutarnjeg sukoba među Hrvatima.
Danas, trideset i tri godine nakon zamaha demokratskih promjena u Hrvatskoj, može se postaviti pitanje kako je to hrvatski narod baš u Tuđmanu prepoznao jamca ostvarenja svojih najdubljih i najdugotrajnih nacionalnih težnji, povjerivši na demokratskim izborima svoju sudbinu u njegove ruke.
Na hrvatskoj političkoj sceni pred prve višestranačke izbore postojale su, pojednostavnjeno rečeno, četiri političke opcije koje su očitovale posve različite pristupe o pitanju hrvatskog državnog osamostaljenja, a upravo to pitanje bilo je u središtu interesa hrvatskog naroda.
1. SKH – SDP čije je temeljno stajalište artikulirao Ivica Račan u izjavi „Partija će ako treba i armijom braniti socijalizam i Jugoslaviju“.
2. Stanoviti broj avanturista, među njima možda i pokoji provokator, koji su zastupali utopističku ideju o stvaranju Hrvatske do Drine, ukrašavajući svoje „Glavne stanove“ portretima koji su se izvrsno uklapali u velikosrpsku propagandu.
3. Takozvana Koalicija narodnog sporazuma, poduprta Savkom i Tripalom, čija se politika na predizbornim skupovima okićenim i jugoslavenskim zastavama očitovala u stajalištu: „Mi nismo, bezuvjetno, ni za ni protiv Jugoslavije“.
4. Tuđmanova politika koja je isticala bezuvjetan zahtjev za hrvatskim državnim osamostaljenjem u ondašnjim republičkim granicama, ne zanemarujući hrvatske nacionalne interese u BiH koji su artikulirani u Tuđmanovu stajalištu: „Nasuprot velikosrpskim posezanjima za cijelom BiH, naše je pravo postaviti pitanje hrvatskih povijesnih i nacionalnih interesa u BiH“.
Od navedene četiri opcije, kao što je poznato, Hrvati su, gotovo plebiscitarno dali podršku Tuđmanovoj politici.
Danas, kad svjedočimo neopisivoj tragediji ukrajinskog naroda, kakvu smo i sami iskusili, osjećamo iskrenu solidarnost. Ali isto tako, svjedočeći golemoj političkoj, ali i vojnoj potpori koju Zapad šalje Ukrajini, gotovo da nas kopka crv zavisti.
Tragedija i žrtve koje smo podnijeli usporedive su s ukrajinskima. U ovom drugom pogledu međunarodne političke, a napose vojne potpore, naša su iskustva posve suprotna.
Na početku svoje povijesne državotvorne misije Tuđman je bio suočen s naizgled nesavladivim unutarnjim i međunarodnim zaprekama.
U takvim prilikama Tuđmanu je bilo jasno da je do cilja moguće doći samo uvažavajući realnost kakva je bila i filigrantskim manevriranjem kako bi se ta realnost promijenila.
Od početka se usmjerio na nekoliko bitnih razina:
1. iscrpljujuće pregovore s Beogradom
2. stvaranje hrvatskih oružanih snaga
3. maksimalno izbjegavanje nepotrebnih ljudskih žrtava
4. međunarodne diplomatske napore
5. osnivanje Vlade demokratskog jedinstva
6. očuvanje jedinstva hrvatskog naroda.
Korak po korak Tuđmanova strategija brzo je počela davati rezultate.
Događaji su se odvijali takovom brzinom da je odluke bilo nužno donositi iz sata u sat, a opet voditi računa da se ne donese ni jedna kriva odluka koja nas je mogla strmoglaviti u ponor još jednog povijesnog neuspjeha i nacionalne tragedije.
Da bi se mogle donositi brze, učinkovite i svrhovite odluke, bio je potreban prikladan ustavni model koji je bio sadržan u Božićnom Ustavu iz prosinca 1990.
Dopustite mi na ovom mjestu malu digresiju:
Hrvatski Ustav je prije dvadesetak godina posve destruiran, a njegov sadašnji model drži Hrvatsku u iznimno opasnoj ustavnoj krizi koju kao da se malo tko usudi konstatirati i priznati. Ozbiljnost aktualne hrvatske ustavne krize koja se prije svega ogleda u posve nesvrhovitom i neučinkovitom, pa moglo bi se reći i nemogućem, upravljanju Hrvatskom vojskom, sigurnosnim službama i vanjskom politikom, svojim krajnje neodgovornim ponašanjem do katastrofičnosti zaoštravaju aktualni obnašatelji najviših državnih dužnosti.
Moguće je zamisliti s koliko podsmijeha, pa i prijezira, možda i naslade, ali i s kakvim sigurnosnim procjenama, na aktualnu hrvatsku političku tragikomediju gledaju stranci.
Uzimajući u obzir sve veće neizvjesnosti u koje svijet srlja, a Hrvatska je dio tog svijeta, nemoguće je ne postaviti pitanje kako bi se u Hrvatskoj, po sadašnjem ustavnom modelu i s ovakvim ustavnim čimbenicima, donosile odluke u slučaju ugroza kroz kakve je Hrvatska prolazila prije tridesetak godina.
No vratimo se Tuđmanu državniku.
Spomenuo bih nekoliko kritičnih trenutaka koji su mogli Hrvatsku gurnuti u ponor, a u kojima je na poseban način dolazila do izražaja Tuđmanova državnička vještina.
1. Početak srpnja 1991. i odbijanje, suludih, ili možda provokativnih, zahtjeva da, tada još nenaoružana i međunarodno nepriznata, Hrvatska krene u opći juriš na JNA.
2. 25. siječnja 1991. – opća velikosrpska invazija na Hrvatsku bila je gotova stvar. Tuđman je, uz protivljenje većine nas u Hrvatskom saboru, otputovao u Beograd na pregovore. Tako je izbjegnut već pripremljeni sveopći vojni udar na tad još uvijek gotovo potpuno nenaoružanu Hrvatsku.
3. 7. listopada 1991. – bombardiranje Banskih dvora i Božjim čudom izbjegnuto Tuđmanovo ubojstvo.
4. 18. studenoga 1991. – pad Vukovara i otklonjena pripremana pobuna. Pamtimo borbeni poklič „Padne li Vukovar, idemo na Banske dvore“. Naravno, s ciljem nasilnog svrgavanja Tuđmana.
5. Travanj 1994. Mesićev i Manolićev pokušaj puča u okolnostima dok je još trećina Hrvatske okupirana, koji je Tuđman državničkim potezima uspješno neutralizirao.
Tuđmanovo nasljeđe jest država Hrvatska. Po tomu se njegova povijesna uloga ne može mjeriti s bilo kim od njegovih znamenitih političkih prethodnika. Oni su pokušavali. Tuđman je, vjerujući u snagu hrvatskog naroda, uspio i tako se upisao u neizbrisivo hrvatsko kolektivno pamćenje.
Tuđman je bio uzoran državnik koji nam je svojim primjerom pokazao golemu ulogu pojedinca koji se zatekne na čelnom položaju u prijelomnim povijesnim zbivanjima. Pokazuju nam to, nažalost u negativnom smislu, ne državnici, nego političari koji nakon Tuđmana upravljaju Hrvatskom.
Hrvatska u posljednjih dvadesetak godina obiluje političarima i pogubno oskudijeva državnicima.
Za svog drugog posjeta Hrvatskoj papa Ivan Pavao II., obraćajući se hrvatskoj mladeži u Solinu, citirao je oca hrvatske književnosti Marka Marulića: „Sretan je onaj tko uvijek smišlja kako će dobro upotrijebiti život!“ Ako je tomu tako, a vjerujem da jest, predsjednik Tuđman bio je neobično sretan čovjek.
***
Jedina utjeha: nijedna žrtva nije bila uzaludna pa neće ni ova naša, ni moja među njima.
– Franjo Tuđman
“”
Miroslav Međimorec: Bio sam jedan od Predsjednikovih ljudi
U noći pred pogreb predsjednika Franje Tuđmana, stajao sam kraj njegova odra u svečanoj straži, tronut i pitao se u nevjerici: – Je l’ stvarno otišao čovjek kojeg sam slijedio i uvažavao posljednjih deset godina, koji je ostvario san o slobodi i državi mnogih generacija Hrvata, stavio nas uz bok razvijenog svijeta, otvorio put u obećavajuću budućnost? – U tih nekoliko minuta duboke i svečane tišine, koju je remetilo samo šuškanje nogu tisuća hrvatskih građana koji su u prolazu odavali počast, sjećao sam se trenutaka koje sam doživio s njim.
Spletom sretnih okolnosti u vrijeme Domovinskog rata došao sam u blizinu dr. Franje Tuđmana i bio svjedokom mnogih njegovih državničkih odluka, koje su Hrvatsku dovele do vojničke pobjede i završetka puta k slobodi i nezavisnosti. 
Upoznao sam njegovu državničku mudrost i diplomatsku vještinu, otkrio njegovo strateško promišljanje i vidio poteze s dalekosežnim posljedicama, ali me se kao čovjeka umjetnosti najviše dojmila njegova osobnost, njegova priroda i ljudski postupci. O Predsjednikovoj ću osobnosti ukratko.
Prvi put sam susreo dr. Franju Tuđmana, Vrhovnog zapovjednika, dok sam u svečanom postroju s prvim časnicima nove Hrvatske vojske primio promaknuće u časnički čin. Na Pantovčak sam došao s pokojnim generalom Slobodanom Praljkom ravno s prve crte bojišta u Sunji, u bojnoj odori, u čizmama, s pištoljem o pasu. Tada sam prvi put vidio Predsjednika uživo i rukovao se s njim. Osjetio sam da stojim pred čovjekom snažne osobnosti i volje, karizmatičnim vođom. Odmah se javila moja redateljska znatiželja, poželio sam doznati što stoji iza tog prvog dojma, upoznati cjelovitu osobu, njegov karakter. Kao nekim čudom, to mi se i ostvarilo. Za dva mjeseca ponovno sam pozvan na Pantovčak, u kraćem razgovoru Predsjednik se zanimao za moju obitelj, roditelje, kazališni posao, razloge dobrovoljnog odlaska u rat, vojno obrazovanje: – Jesi li čitao Clausewitza? Sun Tzua „Umijeće ratovanja“? – Očito zadovoljan mojim odgovorima razgovor je zaključio: – Vodit ćeš Vojni kabinet. U ponedjeljak u devet, ovdje, u civilnom odijelu. Autobus ide s Iličkog trga.
Postao sam spona između Vrhovnog zapovjednika i Ministarstva obrane i do odlaska na novu dužnost krajem 1992. godine imao sam čast i povlasticu biti u svakodnevnom dodiru s njim. Bilo je mnogo posla oko ustroja mlade i u ratu osnovane Hrvatske vojske. U predahu nakon Sarajevskog primirja pred Predsjednikom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i Glavnim stožerom stajao je velik posao stvaranja, oblikovanja i jačanja Hrvatske vojske. U prvom dijelu 1992. ustrojavale su se profesionalne brigade, dodjeljivali činovi i vojne dužnosti, obučavala se vojska, nabavljalo naoružanje, planirale operacije oslobađanja okupiranih dijelova RH. Predsjednik je uz to vodio opsežnu vanjsku i unutarnju politiku, putovao je svijetom. Vrhunac tog razdoblja bio je prijem u UN, predsjednikov govor u Generalnoj skupštini UN-a i svečani doček u Zagrebu. Radio je neumorno, dugo u noć. Uz stvaranje snažne HV, uz planiranje i pripremu te izvođenje vojnih operacija za oslobođenje juga Hrvatske na vrh liste neriješenih pitanja stavio je brigu za obitelji poginulih branitelja i zarobljenika, posebice Vukovaraca, u srpskim logorima. Primao je i razgovarao s obiteljima zarobljenika koje su strepile nad njihovom sudbinom, uvjeravao ih da Hrvatska čini sve što je moguće za njihovo oslobođenje i povratak kući. Od svih svojih suradnika tražio je da se što prije i što više učini za njih. Nakon velikog političkog i diplomatskog pritiska to se i ostvarilo, oslobađanje, u proljeće 1992. s prvom skupinom zatočenih branitelja. Taj povratak vratio je nadu obiteljima, pa i mojoj, i moj se mlađi brat nalazio među zarobljenim vukovarskim braniteljima, da će se svi vratiti živi. Razmjenom posljednjih zarobljenika 14. kolovoza 1992. trud oko oslobađanja, do kojega je Predsjedniku bilo jako stalo, bio je uspješno završen.
Jednako se brinuo i za pronalazak poginulih i nestalih. Iako pod pritiskom mnogih važnih političkih i vojnih događaja nikako nije zaboravljao na to, za njega, prevažno pitanje. Primao je obitelji poginulih branitelja, razgovarao s njima, obećavao im potporu i osobno dijelio posmrtna priznanja. Kao njegov izaslanik obišao sam desetak hrvatskih gradova i nastavio predavati ta priznanja do zadnje obitelji i najbližih. Predsjedniku je bilo jako stalo do poštovanja svake pojedinačne hrvatske žrtve.
Kad je počeo rat u BiH, zaredali su dugi i važni sastanci. Često sam, kasno noću, nakon završetka razgovora s vojnim zapovjednicima, donesene odluke, postavljenja ili zapovijedi pisao dokumente, koje bi Predsjednik odmah potpisao. Kad je pokojnog generala Janka Bobetka imenovao zapovjednikom Južnog bojišta, prošla je ponoć, oko jedan u noći potpisao je odluku i general je već ujutro otputovao put juga i pobjedonosnog oslobađanja Dubrovnika, Konavala sve do Prevlake.
Te 1992. godine nazočio sam razgovorima s mnogim uvaženim gostima. Zaredali su dolasci diplomata iz svijeta, na crtu razdvajanja došle su snage UN-a, započeo je žestoki rat u BIH. Predsjednik je sa svjetskim političarima vodio teške, ali i zanimljive razgovore, strancima je objašnjavao povijesni položaj Hrvatske i razloge sukoba s ostatkom Jugoslavije, dok je s bosanskohercegovačkim Hrvatima raspravljao kako se oduprijeti srpskoj agresiji i riješiti sukob triju naroda u tad već razbuktalom ratu u Bosni i Hercegovini.
Bio je ugodan domaćin, odličan sugovornik, sjajan povjesničar, pregovarač i državnik superioran političarima koji su odasvud dolazili. Posebice mi je imponirala njegova odlučnost i dosljednost, gotovo bih je nazvao tvrdoglavošću, u branjenju prava Hrvatske na cjelovitost i nedjeljivost, demokraciju i slobodu. Pred strancima je razbijao mitove i predrasude o hrvatskom nacionalizmu i nesnošljivosti sa Srbima, jamčio svim manjinama njihova široka prava. – Konačno imamo jednog pravog hrvatskog državnika, pomišljao sam nakon neke od njegovih sjajnih povijesnih raščlambi ili političkog zaključka pred neupućenim ili jednostrano upućenim svjetskim političarima. Za veliku većinu njih bio je doktor političkih znanosti. Kao profesionalni promatrač i prosuditelj sve bolje sam upoznavao Predsjednikovu osobnost, otkrivao njegovu promišljenost i odlučnost, ali i jednostavnost i prirodnost, veliko znanje i bogato životno i političko iskustvo, pronicljivost, povijesnu širinu. Razveselio sam se kad sam otkrio da voli umjetnosti, ponajprije književnost i slikarstvo. Dojmilo me se njegovo zanimanje za osobnost ljudi koje je birao i koji su ga okruživali. Govorio je: – Ima ljudi, ali nema čovjeka. I imao je nepogrešiv osjećaj za trenutak kad je donosio važne odluke, u pravi tren bi započeo akciju, sjajno je osjećao pravi trenutak u povijesnom vremenu.
Nakon odlaska na nove dužnosti u Ministarstvo obrane, pa onda u Ministarstvo vanjskih poslova, manje sam se susretao s njim, ali sam po potrebi dolazio na sastanke, sam ili s njegovim sinom Miroslavom, na Pantovčak ili Brijune. Pripremio sam njegov prvi susret s prvim američkim veleposlanikom u RH Peterom Galbraithom, bio u njegovoj pratnji pri posjetu Australiji i Novom Zelandu, sudjelovao u „Bljesku“ i „Oluji“, putovao „Vlakom slobode“ u Vukovar, izvršavao posebne misije, s dr. Langom u proljeće 1999. vodio operaciju spašavanja Hrvata s Kosova (bila je to jedna od posljednjih Predsjednikovih odluka da se sačuvaju ljudski životi) – drugim riječima, bio sam jedan od Predsjednikovih ljudi. Time se i danas ponosim.
Kao što rekoh, primjećivao sam i posebno cijenio one Predsjednikove postupke, tople geste, ljudske crte kojih se nije stidio: suze u oku za razgovora s obiteljima poginulih, brige za što manje ljudskih gubitaka u vojnim operacijama, sreću nakon „Oluje“ (za povijest je ostao upamćen njegov poljubac hrvatskoj zastavi na kninskoj tvrđi), briga za ranjenike nakon vojnih akcija (u bolnici je posjetio i moje sunjske suborce). Kao najdragocjenija sjećanja ostale su mi njegove povijesne ili strateške raščlambe za stolom na Pantovčaku ili pak razgovori o likovnim umjetnostima, kazalištu ili novom duhu i moralu s umjetnicima jednog ljeta na Brijunima.
Posebice pamtim Predsjednikov brz i potvrdan odgovor na zamolbu izraelskog predsjednika koji je od njega tražio intervenciju u stvari spašavanja života jednog izraelskog zrakoplovca, srušenog i zarobljenog u Libanonu. Navečer, u svom domu, bilo je toliko žurno i smrtno važno, primio je predstavnika Izraela, i nakon objašnjenja zamolbe odmah je pristao posredovati. Diplomatskim kanalom poruka je žurno poslana Iranu odakle je proslijeđena u Libanon, no, na žalost, vrlo brzo je stigao odgovor da je zrakoplovac preminuo. U očima izraelske strane takav tragičan ishod nije nimalo umanjio predsjednikov ugled, a on nije nimalo dvojio da pomogne očuvati ljudski život, čiji god bio. Kao što se brinuo za obitelji poginulih branitelja, sudbinu zarobljenih u srpskim logorima ili za stanje ranjenika nakon „Bljeska“ i „Oluje“, i ovdje je bila vidljiva njegova posebna osjetljivost za život svakog ugroženog čovjeka.
Krajem 1998. iznenada me je pozvao na razgovor u tijeku kojeg mi je ponudio važan položaj. Ponuda me je iznenadila, jer sam već ranije dobio njegovu privolu za mjesto veleposlanika i nakon kraćeg razmišljanja sam je odbio. Pred odlazak na veleposlaničku dužnost, u ime skupine veleposlanika, posljednji put sam mu zahvalio. Rukovali smo se, fotografirali, i više ga nisam vidio. I danas se pitam jesam li pravo postupio kad sam ga odbio. Ponekad mi se čini kao da sam ga iznevjerio, i njega i sebe, jer sam se prerano povukao u diplomaciju. Meni je posao veleposlanika značio predstavljanje Hrvatske kakvu je on želio, demokratske i uljuđene europske države koja je tada željela postati članica Europske unije i NATO-a, biti pobornica najviših standarda pri očuvanju ljudskog dostojanstva i života. Dolazak na vlast Račana, Mesića i neokomunista ionako je prekinuo sve Predsjednikove namisli, pa tako i moj mogući nastavak rada u stvaranju države, u diplomaciji ili na „važnom mjestu“. „Predsjednikove ljude“ ionako su brzo maknuli sa svih položaja u državi i više nisu mogli sudjelovati u njezinu stvaranju.
Predsjednikova smrt zatekla me je u pripremi velikog orguljaškog koncerta u bernskoj prvostolnici, jednog od mnogih kulturnih događanja koje smo pokrenuli kako bismo Švicarcima predstavili Hrvatsku kroz kulturu. Vijest o Predsjednikovu odlasku duboko me je potresla, zaokupljen misijom u Bernu i mnogim aktivnostima koje sam tamo pokrenuo jednostavno nisam obraćao dovoljno pozornosti na razvoj njegove bolesti. Iskreno, vjerovao sam da će je pobijediti. U nekoliko minuta u počasnoj straži uz odar sve se zgusnulo: slavne godine stvaranja slobodne i nezavisne Hrvatske koje sam proživio s njim, čast da ga upoznam, povijesni događaji koje sam doživio, iskustvo koje me obogatilo. Imao sam sreću biti uz čovjeka koji je uz svu svoju državničku snagu, mudrost povjesničara i umijeće sjajnog političara imao u sebi obilje ljudske topline i mekoću, koju se nije sramio pokazati. Tugovao je za gubitkom svakog čovjeka, posjedovao je osjećaj da je čovjek, pojedinac, njegov život, njegova sigurnost i sreća, osnova svake države, ponajviše njegove jedine Hrvatske. S Predsjednikom su otišle u povijest i moje godine u službi Hrvatske.
Danas, u vrijeme kad su se nad nama nadvile mnogostruke opasnosti, možda je i opstojnost čovječanstva u pitanju, kad su ugroženi životi milijuna ljudi i ljudska sloboda, te osobine dr. Franje Tuđmana vrijedne su isticanja i pamćenja. Ja ih pamtim i sada dijelim s vama.
About The Author
