Dvostruko postupanje Tita prema Krleži
I prije izlaska Miškovićevih knjiga naišao sam na još neke podatke, koji se uklapaju u temat, a također ukazuju na dvostrukost Titovog postupanja prema Krleži.
S tim u vezi interesantna je opservacija Vladimira Dedijera (1914. – 1990.) , partizana, povjesničara, Titovog biografa o Krleži koja glasi: ”…Napravio je kompromis sa Mačekom, posle sa Pavelićem, i najzad sa našom posleratnom vlašću. Hteo je da bude ”gospon – čovek” i da zaboravi svoje poreklo. Ali ipak je on takav mudrac da nikad sasvim nije prodao dušu đavolu… Služio se mimikrijom, jer je to na Balkanu, i ne samo Balkanu, gotovo neizbežno… Znam da su 1946. i 1947. kod njega vršeni tajni pretresi”. (Milo Gligorijević: ”Rat i mir Vladimira Dedijera”- 1986.)
Nakon ovog Dedijerovog jedino mogu logički zaključiti, da su se tajni pretresi – a to su momenti kad Krleža i supruga nisu bili u Zagrebu – provodili, jer je još uvijek kod vlasti odnosno odgovarajućih Titovih tajnih službi bila prisutna rezerva s pitanjem: da li ipak postoji neki dokument koji bi ukazivao na moguću izdaju u vrijeme NDH kada je bio pod patronatom poglavnika Ante Pavelića.
Ali taj isti V. Dedijer govori pak E. Čengiću (”Krleža-Post mortem”, I dio-1990.) i nešto sasvim suprotno. Citiram. ”Nedavno sam u jednoj televizijskoj emisiji govorio upravo o tome kako je i što sve Tito činio da spasi Krležu. Naredio je, recimo, da odmah nakon oslobođenja u Krležinu predsoblju kod ulaznih vrata danonočno sjedi naoružan vojnik kako ga ne bi naprečac, kao ‘trockistu’ i ‘izdajnika Partije’, likvidirali. To je organizirao I. Krajačić-Stevo (op.DDS – tada ministar unutarnjih poslova Hrvatske) što mi je on i potvrdio pošto sam taj podatak iznio u knjigama…”.
U knjizi ”U žitu i kukolju” (1986.) autora Mladena Žigrovića (1917.-1986.), nekadašnjeg hrvatskog političkog emigranta, navodi se poslijeratno stanje u stanu Krležinih u vrijeme kad su rukovodioci iz nove vlasti još bili rezervirani prema Krleži jer njegova sudbina u novom sistemu još nije bila odlučena.
Iako Žigrovićev navod nije iz ”prve ruke” može ga se prihvatiti kao moguć. Iza njega stoji prepričano Bela Krleža , koja o tom vremenu kaže, da joj ”u stanu sjedi tajna policija, udbaši. Ti ga ispituju (Krležu), dolaze dvojica po dvojica, svaki puta drugi i drugačiji, svi iz Beograda… To Vam nisu ljudi, to su Vam životinje! Pogotovo onaj, koji ih je poslao. A to je Milovan Đilas… On je Titova desna ruka, ali je moguće da sve obavlja iza njegovih leđa, na svoju ruku. Najavljuje oštar obračun sa hrvatskom kulturom”.
Istina je, da je M. Đilas (1914. – 1995.) od svih političara iz Titove blizine imao najtvrđi, negativni stav u odnosu na Krležu, posebno zbog njegove svađu s komunističkom partijom prije II. svjetskog rata i zbog odbijanja – ignoriranja odlaska u partizane (NOB).
Kasnije je Đilas evoluirao, pa o svom poslijeratnom odnosu s Krležom u knjizi ”Vlast i pobuna”(1991.) govori: ”…Kada u svom sjećanju prebirem znamenite ličnosti koje sam sreo – ne mogu naći nikog tko bi bio uljudniji, umniji i duhovitiji od Miroslava Krleže. Bio sam ga, doista, iskreno zavolio, kad sam ga dublje upoznao…”.
Srpski novinar Marko Lopušina (1951.), specijaliziran za istraživanje povijesti jugoslavenskih tajnih službi, u svojoj knjizi ”Ubij bližnjeg svog” (1996.- str. 120) iznosi veoma interesantno kazivanje srpskog kontraobavještajca Milana Đokovića – Popa, inače jednog od žrtava u ”aferi A. Ranković” (prisluškivanje Tita, deformacije u radu Službe državne bezbednosti), koji spominje M. Krležu u fokusu tajne službe na specifičan način.
Radi se o vremenu koje je prethodilo IV. Plenumu CK SKJ (Brionski plenum, 1966.), a za koje M. Đoković objašnjavajući kaže: ”Kao služba bili smo dvostruko vezani – za državnu i partijsku liniju. UDB-a je praktično bila servis Partije.
Dakle, pored glavnog posla – otkrivanja i gonjenja neprijatelja, naručivalo se i obavještavanje, bukvalno, o svemu što se dešavalo u glavnom gradu. Tražili su se izvještaji o reagiranju određenih sredina na pojedina politička i druga zbivanja, a bili su za strogo internu upotrebu državnog i partijskog rukovodstva. Izvještaje u formi biltena čitali su najodgovorniji rukovodioci Partije, uključujući i Tita”.
Rekonstrukcija rada beogradske tajne službe (UDBA) iz 1963. godine pokazuje, da je bilo ukupno 138 raznih izvještaja, a ”naručioce” informacija su najviše zanimale teme iz naučnog, kulturnog i umjetničkog života.
Između ostalih bili su i izvještaji sa slijedećim naslovima:
-Reagiranja na dodjeljivanje ”Ninove”nagrade Miroslavu Krleži
-Reagiranja na ”Srpske teme” Miroslava Krleže objavljene u ”Politici”
Dokumenti jugoslavenske tajne službe o ulozi M. Krleže oko Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika
Materijali jugoslavenske tajne službe, Centar SDS Zagreb, pod nazivom Operativna akcija ”KLEK” pohranjeni su u Hrvatskom državnom arhivu, a na osnovu kojih je povjesničar Nenad Bukvić priredio knjigu orginalnih dokumenata pod naslovom ”UDBA i DEKLARACIJA”(2022.) iz kojih su vidljive ”reakcije Službe državne sigurnosti na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine .
U dokumentima se spominje i Miroslav Krleža. No, prije navođenja tih mjesta, nešto o biti Deklaracije i akciji tajne službe, koja je usljedila.
Novosadski dogovor nije bio po volji hrvatskih jezikoslovaca pa ni onih koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis.
Deklaracijom se zahtijeva ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika.
Dokument je potpisalo veći broj javnih i kulturnih djelatnika, te 18 hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova.
Prema partijskim ocjenama (SKJ) Deklaracija je osuđena i kvalificirana kao politička diverzija protiv bratstva i jedinstva, pa je stoga pokrenuta pojedinačna odgovornost nosilaca nacionalističkih, separatističkih i šovinističkih pogleda. Mnogi potpisnici Deklaracije bili su sankcionirani.
Takova ocjena bila je usmjerenje tajnoj policiji (Udba, SDS) da pokrene operativnu akciju kodnog naziva ‘’Klek’’ (24. 03. 1967.), sa zadaćom, da primjenom operativno-tehničkih mjera i radnji utvrdi moguću spregu aktera Deklaracije s hrvatskom neprijateljskom emigracijom, stranim obavještajnim službama ili unutrašnjim neprijateljem u zemlji.
Iz dokumenata je vidljivo, da je i Miroslav Krleža jedan od potpisnika Deklaracije, no prema njemu, za razliku od njenih glavnih aktera sveučilišnih profesora-lingvista Ljudevita Jonkea, Ive Frangeša i dr. nisu direktno primjenjivane mjere tajnog prisluškivanja i tajnog fizičkog praćenja.
U zbirnim informacijama, koja su rezultat ukupnih saznanja tajne službe Krleža se spominje kao osoba, koja je za sadržaj Deklaracije znala tri dana prije njezinog objavljivanja (str. 71)
Prema informaciji (13. 04. 1967.) Ivo Frangeš je izrazio želju, da se susretne s Krležom (str. 106-7).
U istom dokumentu se navodi, da je književnik Gustav Krklec pred stranim konzulima na ručku rekao, kako je Krleža na sastanku u Društvu kniževnika Hrvatske ”izrazio suglasnost sa sadržajem Deklaracije, što je bilo presudno za stav dobrog dijela prisutnih”. (str. 110)
Dalje, strani diplomatsko-konzularni predstavnici na dužnosti u Zagrebu (dr. J. J. Dengler – Austrija, G. L. Monge-Francuska) su u okviru svojih informativno-obavještajnih aktivnosti pratili kako se Krleža drži u kontekstu pojave Deklaracije. (str. 119)
O sastanku u Matici Hrvatskoj dana 09. 03. 1967., neposredno prije objavljivanja Deklaracije postoji dokument s naznakom ”strogo povjerljivo”, a o čijem toku je nepoznati sudionik izvjestio direktno Jovu Ugrčića, šefa SDS RSUP SRH, a iz čega se može iščitati: Krleža stoji iza svega. Neki to znaju, a neki samo to misle. (str. 121)
U sveobuhvatnoj informaciji SDB SSUP SFRJ pod naslovom ”Saznanja u obradi delatnosti nekih potpisnika Deklaracije… (08. 11. 1967.) spominje se razgovor Krleže i Radovana Zogovića (op. DDS – političar, književnik, osoba svojevremeno bliska disidentu Milovanu Đilasu) za vrijeme održavanja Zagrebačkog Velesajma. Krleža mu rekao, da je poslije objavljivanja Deklaracije tražio prijem kod predsjednika Tita u cilju objašnjenja kako se radi o ispravnom aktu, koji se rodio u aparatu CK SK Hrvatske i da su za istu znali mnogi članovi tog tijela, prije nego što je objavljena.
U istoj informaciji se Krleža navodi kao jedan od glavnih protagonista Deklaracije. (str. 137)
U okviru operativnog praćenje mogućeg utjecaja pripadnika hrvatske političke emigracije na donošenje Deklaracije registriran je interes Jure Petričevića (Švicarska) za Krležine javne istupe u vezi tog dokumenta. (str. 148)
Obradom nad Jonkeom i Frangešom došlo se do informacije, da Krleža od njih traži, da prikupe iscrpnu dokumentaciju o slučajevima velikosrpske ili unitarističke prakse na području jezika. (str. 246)
Naravno, da je o svim navedenim detaljima vezano za Krležu bio upoznat i Tito, koji je samo tražio od njega, da podnese ostavku na članstvo u CK SKH, što je ovaj i učinio, ali su i nakon toga njihovi međusobni odnosi ostali neporemećeni.
nastavlja se…
Autor: Denis Dorić Den, neovisni istraživač
Povezano
FELJTON MIROSLAV KRLEŽA/Odnos Tito-Krleža u očima drugih (2)
FELJTON MIROSLAV KRLEŽA/Odnos Tito-Krleža u očima drugih (2)
______________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
⬇️Što vi mislite o ovoj temi?⬇️
⬇️Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.⬇️