HB.hteam.org

Portal hrvata HB

šŸ’™HRVATSKO VIJEĆE OBRANEšŸ’™

Hrvatsko vijeće obrane, oružane snage Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB), poslije Hrvatske Republike Herceg-Bosne, osnovano odlukom PredsjedniÅ”tva HZ HB-a 8. IV. 1992. na izvanrednoj sjednici u Grudama, koja je odmah stupila na snagu, a izražavala je organizacijsku spremnost hrvatskog naroda u BiH da se i oružano suprotstavi srpskoj agresiji u trenutku Ā»nemoći legalne vlasti Republike BiH, a posebno raspada njezina obrambenoga sustavaĀ«. Prvi predsjednik HVO-a bio je M. Boban, a nakon njegova povlačenja od veljače 1994. K. Zubak. Postrojbe HVO-a podnijele su teret prve organizacije obrane od srpske agresije na BiH, a uz Hrvate u njima se borio i priličan broj Muslimana. U New Yorku je 3. III. 1993. potpisan i Sporazum između najviÅ”ih vojnih i političkih predstavnika hrvatskog i muslimanskog naroda u BiH s odredbom da se HVO i Armija BiH tretiraju kao jednako legalne postrojbe te da se uspostavi zajedničko zapovjedniÅ”tvo od predstavnika obaju stožera. U svezi s različitim koncepcijama i interesima oko budućega drž. uređenja BiH, a i kao posljedica politike produbljivanja antagonizama između Hrvata i Muslimana, HVO se od kraja ožujka 1993. naÅ”ao u teÅ”kom sukobu s Armijom BiH; sukob je smiren i prevladan zauzimanjem demokratske javnosti i Washingtonskim sporazumima u ožujku 1994. godine.
Hrvatsko vijeće obrane je bilo oružana snaga i najviÅ”e izvrÅ”no i upravno tijelo Hrvatske Republike Herceg-Bosne te glavna oružana snaga Hrvata u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Osnovan je 8. travnja 1992. Å”to se slavi kao Dan utemeljenja HVO-a. HVO je nakon Daytonskog mirovnog sporazuma definiran kao hrvatska komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, a nakon reforme obrane 2005. godine, transformiran je u 1. pjeÅ”ačku (gardijsku) pukovniju, jednu od tri pukovnije u okviru Oružanih saga Bosne i Hercegovine.
Hrvatsko vijeće obrane bilo je nositelj izvrÅ”ne i upravne vlasti u Herceg-Bosni. U statutarnoj odluci, tu dužnost HVO je nosio privremeno do uspostave redovne izvrÅ”ne i upravne vlasti i bilo je odgovorno PredsjedniÅ”tvu Herceg-Bosne.
Na čelu Hrvatskog vijeća obrane bio je predsjednik, a ostalo vodstvo su činili dopredsjednici i tajnik HVO-a. Dužnosnici su mogli biti imenovani i smijenjeni po prijedlogu predsjednika HVO-a ili PredsjedniÅ”tva Herceg-Bosne, dok je HVO imao isljučivu ovlast u imenovanju i smjeni tajnika.
Predsjednik HVO-a imao je obvezu rukovoditi djelovanjem HVO-a za kojeg je snosio odgovornost, osiguravati jedinstvo političkog i upravnog djelokruga HVO-a, ostvarivati suradnju s drugim tijelima i organizacijama Herceg-Bosne te usmjeravati djelovanje HVO-a kao cjeline i njegovih članova pojedinačno. U slučaju odsutnosti ili spriječenosti predsjednika u djelovanju određeno je da ga zamijeni dopredsjednik po određenju predsjednika. Predsjednik i članovi HVO-a uživali su imunitet.
HVO je imao ovlasti donositi uredbe, rjeÅ”enja i zaključke kojima je uređivao gospodarske i druge odnose na području Herceg-Bosne. Zbog obavljanja određenih stručnih poslova u HVO-u su osnovana i tri stručna tijela:
Komisija za propise,
Komisija za obnovu i razvoj,
Komisija za pretvorbu vlasniŔtva i rekonstruiranje privrede.
Po potrebi je HVO mogao obrazovati i druga tijela.
HVO je imao ovlasti osnivati i druge odjele po potrebi. Na čelu odjela bio je predstojnik koji je imao ovlasti donositi pravne akte u okviru ovlasti odjela kojega je predstavljao. Odjeli su imali zadaću provoditi i primjenjivati opće pravne akte koji su vrijedili na području Herceg-Bosne. Imali su pravo dostavljati prijedloge u okviru svog djelokruga Hrvatskom vijeću obrane, a unutar svog djelokruga su donosili pravne akte i obavljali nadzor nad tijelima lokalne uprave te drugim tijelima koja su obavljala javnu vlast na području Herceg-Bosne.
Prvi znak rata u BiH bilo je uniÅ”tenje naselja Ravno, u Istočnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, u studenom 1991. godine. Predsjednik PredsjedniÅ”tva RBiH Alija Izetbegović je tvrdio da rata neće biti i da to nije njihov (boÅ”njački) rat.
Dana 18. studenog 1991., hrvatsko političko vodstvo u Bosni i Hercegovini osniva Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Herceg-Bosna radi obrane Hrvata organizira Hrvatsko vijeće obrane (HVO) koji je službeno osnovan 8. travnja 1992. kao vrhovno tijelo obrane hrvatskog naroda u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni i kao najviÅ”e izvrÅ”no i upravno tijelo Herceg-Bosne do uspostave redovite izvrÅ”ne vlasti. HVO-u je prvenstveni cilj bio obrana većinskih hrvatskih područja u BiH od srpske agresije, a u tome je imao potporu u financijama i naoružanju od strane Hrvatske vojske.
Dana 18. rujna 1991. godine, počinje obrana od agresije u Bosni i Hercegovini. Hrvati i BoÅ”njaci od 20. rujna 1991. godine počinju formirati seoske postrojbe HVO-a, a usporedno počinje formiranje i bolje opremljenih i pokretnijih vojnih postrojbi. Upravo te postrojbe spriječavaju daljnje napredovanje JNA i VRS-a. Jedinice HVO-a se bolje naoružavaju te se pokreću planovi za oslobodilačke akcije.
Dana 10. travnja 1992. godine, nadmoćniji srpski agresor zauzima Kupres, a tijekom spomenute bitke poginulo je ili nestalo 160 hrvatskih vojnika. Od 13. do 23. travnja 1992. godine, uspjeÅ”no je obranjeno Livno. Dana 23. travnja 1992. godine oslobođena je čapljinska vojarna, prva vojarna u BiH oslobođena od srpskog agresora. U lipnju 1992. godine kreće operacija oslobađanja doline rijeke Neretve poznatija kao Operacija Lipanjske zore. Operacija je počela 7. lipnja 1992. godine oslobođenjem desne obale rijeke Neretve. 14. lipnja 1992. godine počinje se oslobađati i lijeva obala Neretve, a akcija zavrÅ”ava 26. lipnja kada je srpsko-crnogorski agresor odbačen na visove Veleža. Hrvatsko vijeće obrane sada kontrolira dolinu Neretve, zapadnu Hercegovinu, Livno i manji dio Livanjskog polja, prostor Srednje Bosne i dio Bosanske Posavine oko OraÅ”ja.
Zbog sve većeg jačanja Herceg-Bosne, HVO dolazi u sukob sa HOS-om koji je bio lojalan predsjedniÅ”tvu BiH. Nakon ubojstva zapovjednika HOS-a general-bojnika Blaža Kraljevića, od pripadnika Kažnjeničke bojne, jedinice HVO-a, HOS se počeo raspadati da bi početkom 1993. kao organizacija prestao postojati, a njegovi pripadnici su većinom preÅ”li u redove HVO-a. Odnosi između HVO-a i Armije BiH postaju sve zategnutiji.
Crte bojiÅ”nice Armije Bosne i Hercegovine prema Hrvatskom vijeću obrane, koje su stvorile enklavu u Lepeničkoj dolini (Kiseljak i KreÅ”evo), prosinac 1993.
Radi nadoknađivanja slabih izvora popune ljudstvom, pomoći redovnim postrojbama i čuvanja objekata i održavanja javnog reda i mira kasne jeseni izdane su uredbe o osnivanju Civilne zaÅ”tite HVO 1992., a provedbene naputke 5. veljače 1993. dao je Ured za obranu HVO-a. Muslimanska agresija na Hrvate odgodila je provedbu.
AGRESIJA ARMIJE BIH NA HRVATE U BOSNI I HERCEGOVINI
Krajem 1992. i početkom 1993. godine dolazi do većih sukoba BoÅ”njaka i Hrvata na područjima Hercegovine: Mostar, Jablanica, Prozor-Rama, Konjic, u dolini rijeke LaÅ”ve: Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, u dolini gornjeg toka rijeke Vrbas: Uskoplje, Bugojno, u dolini rijeke Lepenice: KreÅ”evo, Kiseljak, Fojnica, na područjima Bosne: Kakanj, VareÅ”, Maglaj, Zenica, Zavidovići i Žepče.
BoÅ”njačko-hrvatski sukob počinje 23. studenog 1992. godine. Armija RBiH je napala HVO u Novom Travniku i okolnim selima. Ciljevi napada su bili: zapovjedinÅ”tvo HVO-a i ratna bolnica te benzinska crpka. Za tih borbi ranjeno je 16, a poginulo 8 vojnika HVO-a. Napadnuti su predsjednik HVO-a Jajce Nikola Bilić, i zapovjednik HVO-a Jajce Stjepan Blažević, a tri dana prije, ubijen je zapovjednik (Ivica Stojak), a teÅ”ko ranjen načelnik HVO-a Travnik. Sukob se dogodio i u Uskoplju, gdje je Armija BiH za cilj imala zauzeti prometnicu Bugojno-Uskoplje. U Prozor-Rami, Armija BiH postavlja uličnu barikadu kod zgrade stare poÅ”te, nastaje pucnjava koja se rasplamsava u otvoreni sukob, koji je potrajao viÅ”e od pola dana. Navedeni lokalni sukobi zavrÅ”eni su potpunim porazom lokalnih boÅ”njačkih snaga, koje su ipak postigle svoj glavni cilj – prekinuti pomoć Jajcu koje je trpilo najžeŔće udare srpskih snaga.
Od 20. do 30. siječnja 1993., mnogobrojnija Armija Republike Bosne i Hercegovine napada Hrvate u Busovači. NajžeŔći napad je bio na selo Kaćune. UspjevÅ”i zauzeti spomenuto selo, Armija RBiH je podijelila snage HVO-a u srediÅ”njoj Bosni na dvije enklave, jednu u dolini LaÅ”ve, drugu u dolini Lepenice. Najveće gubitke tijekom napada na Busovaču, BoÅ”njaci su imali preko planinskog masiva Hum-Kula, gdje su na dobro pripremljenim zaprekama HVO-a ginuli u valovima. Krajem siječnja, BoÅ”njaci suočeni sa ogromnim gubicima prekidaju borbe sa HVO-om, praktično priznajući privremeni poraz ideje o zauzimanju srediÅ”nje Bosne.
U ratnom sukobu između HVO-a i Armije RBiH na području općine Gornji Vakuf-Uskoplje boÅ”njačke oružane snage upiru sve snage da osvoje prometnicu Bugojno – Uskoplje i spoje se kod Jablanice s pravcima prema Sarajevu i Mostaru. Sve veće napetosti dovode do pravog ratnog okrÅ”aja u noći 10. i 11. siječnja 1993. godine. U tom sukobu vojnici Armije RBiH počinili su ratni zločin nad 13 hrvatskih civila i 8 zarobljenih vojnika HVO-a, a prognano je 7.000 Hrvata. Na ovaj napad Armije RBiH, uskopski HVO je snažno odgovorio te je zadržao jednu polovicu grada.
Dana 25. siječnja 1993. godine, Armija Bosne i Hercegovine napada Hrvate u Kiseljaku i zauzima sela oko Bilalovca u sjevernom dijelu općine, no ne uspijeva osvojiti svoj glavni cilj, raskrižje prema Fojnici nedaleko od Gomionice, jakog uporiÅ”ta hrvatskih snaga. Postrojbe HVO-a, nepripremljene na napad dojučeraÅ”njih saveznika, sređuju i osnažuju svoje redove te dva dana poslije izvode protunapad, ukopavajući se na novim položajima.
Do sukoba između Armije RBiH i HVO-a na području konjičke općine dolazi u ožujku 1993. Neočekivan napad Armije RBiH na područje Konjica imao je za posljedicu da su boÅ”njačke snage bez većih gubitaka ovladale cijelom općinom Konjic uvodeći tako boÅ”njačku vlast, provodeći nakon toga teror i zločin nad Hrvatima Konjica. HVO gubi kontrolu nad općinom, a 9.000 Hrvata je protjerano.
Sukobi između HVO-a i Armije RBiH u Jablanici počinju u travnju 1993. godine. Nakon ubojstva jednog pripadnika HVO-a, napetosti između Armije RBiH i HVO-a prerastaju u otvoreni ratni sukob. U gradu je nesnosan život za Hrvate, oni gladuju, gube radna mjesta, otimaju im stanove, pljačkaju ih i stalno ponižavaju. HVO se povlači u hrvatska sela, a stanovniÅ”tvo bježi.
Dana 9. svibnja 1993. godine nakon povratka sa smjene, koju su BoÅ”njaci i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, brojnim Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su smjeÅ”teni u zarobljeničke logore. Dolazi do žestokih sukoba između HVO i Armije RBiH, u kojima boÅ”njačka vojska pokuÅ”ava zauzeti čitav Mostar. Dana 19. svibnja 1993. godine, jedinice Armije RBiH smjeÅ”tene u zapadnom dijelu grada Mostara pokrenule su drugu veliku ofenzivu. Vode se žestoke borbe, koje su trajale dva dana, nakon čega su svi sumnjivi civili i vojnici zatvoreni u zarobljeničke logore.
Armija BiH napada travničke Hrvate, 8. lipnja 1993. godine. Nadmoćnije postrojbe Armije BiH napale su postrojbe HVO-a i u idućih nekoliko dana potisnuli su ih na plato VlaÅ”ića koji je bio pod nadzorom srpskih paravojnih postrojbi. Samo toga dana ubijeno je i poginulo 137 pripadnika HVO-a i hrvatskih civila. Do kraja rata ukupno je poginulo i ubijeno 427 branitelja i 124 hrvatska civila Travnika. Prognano je blizu 20.000 Hrvata, a njihovi domovi i gospodarski objekti su opljačkani i u najvećoj mjeri uniÅ”teni.
12. lipnja 1993. u povijesnoj bitci na koti HraŔče, u narodu poznatoj kao PjeŔčara, u kojoj su, tijekom boÅ”njačko-hrvatskog sukoba, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane odbacili napade nadmoćnije Armije RBiH i time obranili gotovo čitavu LaÅ”vansku dolinu. Tijekom dana poginula su 22, a u obrani tog vrlo važnog strateÅ”kog položaja tijekom rata poginulo je ukupno 68 vojnika HVO-a, a viÅ”e od stotinu ih je ranjeno. HVO uspijeva zadržati kontrolu nad većim dijelom općina Novi Travnik, Vitez, Busovača zajedno sa istoimenim gradovima te manjim, južnim dijelom travničke općine (Nova Bila i okolica). Osobito teÅ”ka je bila obrana Busovače, kada je 1.400 vojnika HVO-a od grada odbilo 8.500 vojnika Armije RBiH. Unatoč tome HVO nije mogao spriječiti brojne ratne zločine koji su počinjeni nad hrvatskim stanovniÅ”tvom u području LaÅ”vanske doline.
Crte bojiÅ”nice između Armije RBiH i Vojske Republike Srpske prema Hrvatskom vijeću obrane, koje su stvorile Žepačku enklavu, 1993.
Crte bojiÅ”nice između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine u sjevernoj i srediÅ”njoj Hercegovini, prosinac 1993.
Na području Žepča Hrvati i BoÅ”njaci se vojno i politički organiziraju u HVO. Kasnije se formira Armija RBiH. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine muslimanske snage napadaju grad Žepče i pojedina sela oko njega. Žepački Hrvati su u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane, a veći dio općine Žepče ostaje pod kontrolom HVO-a.
U Zavidovićima sukob između Armije RBiH i Hrvatskog vijeća obrane počinju u lipnju 1993. godine. Najveće borbe se događaju u selu Gornja Lovnica koje se nalazi u potpunom boÅ”njačkom okruženju. Bolje naoružana i mnogoljudnija Armija RBiH granatira katoličku crkvu, groblje, hrvatske kuće i gospodarske zgrade. Selo kao i joÅ” neki predjeli općine Zavidovići ostaju pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane.
U KreÅ”evu, u kojem su Hrvati bili većina (70 %) formira se HVO. U njegove postrojbe se uključuju i BoÅ”njaci. Kasnije, BoÅ”njaci prelaze iz redova HVO-a u redove Armije RBiH te se pripremaju za napad na Hrvate. KreÅ”evska Armija RBiH u lipnju 1993. godine, ojačana drugim postrojbama silovito napada HVO i zauzima neka sela oko KreÅ”eva te ih etnički čisti od 610 Hrvata koji su tu živjeli. Napadi se nastavljaju, no HVO uspijeva zadržati kontrolu nad KreÅ”evom.
13. lipnja 1993. godine, Armija RBiH napada HVO u Kaknju. Siloviti napadi se nastvaljaju tako da Kakanj pada u ruke Armije na blagdan Sv. Ante Padovanskog 1993. godine. Osim Kaknja Armija BiH napada i Kraljevu Sutjesku (važno mjesto u povijesti hrvatskog naroda i katoličanstva u Bosni i Hercegovini), u općina Kakanj, te je osvaja. Dolazi do jedne od najtragičnijih epizoda u povijesti bosanskohercegovačkih Hrvata. Svi Hrvati iz općine Kakanj bježe prema VareÅ”u.
Na području Bjelopoljske kotline, sjeverno od Mostara, 30. lipnja 1993. godine dolazi do pobune boÅ”njačkih pripadnika koji su se do tada borili u postrojbama HVO-a. BoÅ”njaci uperuju puÅ”ke u svoje dojučeraÅ”nje suborce Hrvate te tako u toj iznenadnoj pobuni dolazi do velikog broja zarobljavanja i ubojstava hrvatskih pripadnika mostarskog HVO-a. Tako HVO gubi kontrolu nad istočnim dijelom grada, brojnim sjevernim te jugoistočnim prigradskim naseljima na lijevoj obali Neretve. U daljnjem tijeku sukoba, dio grada pod kontrolom Armije RBiH je blokiran i granatiran od strane HVO-a. U jednom takvom granatiranju 9. studenog 1993. godine sruÅ”en je i Stari most. Armija RBiH u samom gradu je bila u očajnom stanju te je bila primorana da surađuje i nabavlja oružje od VRS-a.
Kakanjski Hrvati (njih oko 15.000) pronalaze utočiÅ”te u VareÅ”u. Bio je to straÅ”an pritisak izbjeglica na mali VareÅ” i njegove ograničene mogućnosti. Tada u općini živi 37.000 Hrvata u srpskom i boÅ”njačkom okruženju. Stalno u strahu od boÅ”njačkog nasilja, krajem kolovoza 1993. godine započinje evakuacija civila konvojima preko srpskih teritorija prema Hercegovini. Postrojbe Armije BiH kreću u konačni napad na VareÅ” 18. listopada 1993. godine. VareÅ” brani brigada HVO-a ā€œBobovacā€ koja broji oko 1.650 vojnika. Položaji vareÅ”kog HVO-a padaju 2. studenog 1993. godine, hrvatska vareÅ”ka sela teÅ”ko stradavaju, civili panično bježe. U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očiŔćen grad VareÅ” i sva hrvatska vareÅ”ka sela.
16. srpnja 1993. godine, pao je Malkoč, zadnja linija obrane i time je zavrÅ”en napad Armije Bosne i Hercegovine na Hrvate u Fojnici. Bolje naoružana i brojnija Armija RBiH žestoko je napala dio gradića koji nastanjuju Hrvati i osvajala ulicu po ulicu te palila hrvatsku imovinu. U četranestodnevnom napadu, boÅ”njačka vojska je ubila 35 Hrvata (17 vojnika HVO-a i 18 civila), 220 ih je zatočeno, a oko 6.000 Hrvata krenulo je u zbjeg.
28. srpnja 1993. godine, zavrŔen je napad Armije Republike Bosne i Hercegovine na Hrvate u Bugojnu. U desetodnevnom napadu, boŔnjačka vojska je ubila 140 Hrvata, a njihova je imovina popaljena ili opljačkana. U logorima je zavrŔilo oko 3.000 Hrvata, a 13.000 ih je protjerano, Ŕto sve zajedno graniči sa genocidom.
11. i 12. studenog 1993. godine, Hrvatsko vijeće obrane je ponovno vratilo pod svoj nadzor važnu kotu BaÅ”ino brdo. Navedenu kotu, koja je bila vrlo važna za nadzor fojničke i kiseljačke općine, zauzela je Armija RBiH tri mjeseca ranije. Ponovno vraćanje BaÅ”ina brda pod svoj nadzor svojim životima platilo je 36 vojnika HVO-a, a viÅ”e od stotinu ih je ranjeno. Sutradan na pragu fojničkog samostana, pripadnik Armije RBiH je ubio gvardijana i vikara.
Stanje na bojiŔnicama nakon zavrŔetka BoŔnjačko-hrvatskog sukoba
9. siječnja 1994. godine, Armija Bosne i Hercegovine je napala Vitez. Toga dana boÅ”njačka vojska je probila crte obrane ViteÅ”ke brigade HVO-a i upala u Buhine kuće, zaseok sela Å antići, ubijeno je 27 hrvatskih vojnika i civila. Posebno žestok napad bio je s južne strane općine, ali neprijatelj je zaustavljen i odbijen od Viteza. Tog dana ubijen je 31, a ranjeno oko 50-ak hrvatskih branitelja, Å”to ga čini jednim od najkrvavijih.
10. siječnja 1994. godine, pripadnici 115. brigade Hrvatskog vijeća obrane ā€œZrinskiā€ Tuzla, na temelju loÅ”eg iskustva pripadnika Sarajevskog HVO-a, odnosa BoÅ”njaka prema susjednim hrvatskim enklavama VareÅ” i Žepče, položili su oružje kako bi spriječili već isplanirani pokolj i progon Hrvata tuzlanskog kraja.
24. siječnja 1994. godine, Ramska brigada Hrvatskog vijeća obrane je zauzela selo Here i kotu ZaviŔće nakon cjelodnevnih borbi sa Armijom RBiH u okviru operacije Tvigi ’94. Navedeni položaji su imali veliku važnost, a ovim uspjehom uspostavljen je novi odnos na ramsko-uskopaljskoj bojiÅ”nici.
29. i 30. siječnja 1994., nakon bitki za važne kote MeorÅ”je i BaÅ”ino Brdo, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane uspjeli su izboriti i treću pobjedu za ključnu kotu Zavrtaljka. U borbama sa Armijom RBiH poginulo je 11 hrvatskih branitelja, a tom pobjedom osiguran je opstanak Hrvata u Kiseljaku, KreÅ”evu i dijelu fojničke općine.
BoÅ”njačko-hrvatski sukob je zavrÅ”en je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. godine. Tada je dogovoreno primirje između HVO-a i Armije RBiH, ukidanje Hrvatske Republike Herceg-Bosne i osnivanje Federacije Bosne i Hercegovine koja će biti sastavljena od hrvatskih i boÅ”njačkih teritorija, a bit će podijeljena na županije.