Koga Dabro farba?

UTORAK, 17. veljače 2026.

U zemlji u kojoj se prošlost stalno koristi kao toljaga za današnje obračune, dovoljno je da netko zapjeva i eto nove moralne panike, nove histerije slične onoj nakon koncerata Marka Perkovića Thompsona.

Saborski zastupnik Dabro zapjevao je u obiteljskom okruženju pjesmu koja u jednom dijelu govori o atentatu na Stjepana Radića i Antuna Radića u beogradskoj skupštini. Taj dio, zanimljivo, nikome ne smeta. Povijesna činjenica, nacionalna trauma, općeprihvaćena osuda , tu je konsenzus brz i glasan.
No problem nastaje ondje gdje se spominje Madrid i grobnica od zlata, čista aluzija na Antu Pavelića. Tu se diže prašina, pišu osude, lijepe etikete i dijele lekcije. Tu se po onima koji Dabru napadaju napada cijeli srpski narod. Narod koji je od laži stvorio mit. Koji na laži živi i na laži počiva. I tu zapravo počinje pravo pitanje: kome to točno smeta i zašto baš sada?

Ne, nitko razuman ne može ni ne smije braniti zločine počinjene u ime NDH. To je crta koja se ne briše i ne relativizira. Ali isto tako, što se događa kad se svaki spomen jednog povijesnog imena automatski proglašava fašizmom, dok se s druge strane sustavno prešućuju masovni zločini pobjedničke strane nakon Drugog svjetskog rata? ili pak zločini poražene strane u Domovinskom ratu? Kada se pod krinkom „antifašizma“ slavi simbolika onih pod kojima su ubijani Hrvati i u poraću, i desetljećima kasnije?

Tu paradoks postaje bolan.

Hrvatska je država nastala u Domovinskom ratu, u ratu koji je bio obrambeni, pravedan i legitiman. A ipak, trideset godina kasnije, u toj istoj državi slobodno se toleriraju simboli pod kojima su rušeni hrvatski gradovi i ubijani civili, dok se istodobno s indignacijom napada pjesma otpjevana u privatnom okruženju. Bez suda. Bez konteksta. Bez iste mjere.

I tu dolazimo do Dabre.

Napadati njega nije napad na fašizam. To je napad na ravnotežu sjećanja. Napad neuravnoteženih neprijatelja samostalne i suverene Hrvatske. Napad na pokušaj da se kaže kako hrvatska povijest nije crno-bijela tabla na kojoj su jedni vječno zločinci, a drugi vječni osloboditelji. Kako postoje rane koje nikada nisu priznate, nikada zarasle, još su uvijek otvorene, iz kojih curi krv i gnoj, grobovi koji nikada nisu obilježeni i zločini koji nikada nisu procesuirani za razliku od gotovo svih drugih postkomunističkih država Europe.

Možda Dabro ne pjeva da bi provocirao. Možda pjeva jer hrvatska povijest još uvijek krvari kao i njegovo srce naučeno Bogu hvala krvariti u moru sjećanja čije uzburkane valove je i on osjetio . Možda zato što u ovoj zemlji postoje dopuštene i zabranjene tuge. Dopušteni i zabranjeni mrtvi. Poželjna i nepoželjna sjećanja.

Zato pravo pitanje nije treba li osuditi zločine jer treba, sve i bez iznimke. Pravo pitanje glasi: zašto se jedni zločini smiju spominjati bez posljedica, a drugi se guše vikom i etiketama? Tko to određuje? I u čije ime?

Pa se vraćamo naslovu. Koga Dabro farba? Farba li on hrvatsku bolnu povijesnu istinu ili je upravo svojim „farbanjem“ ogolio licemjerje sustava koji još uvijek nije sposoban pogledati cijelu istinu u oči?
Dok se to ne dogodi, uvijek će se pojaviti netko tko će zapjevati. Neki novi Dabro a Dabra ima koliko god hoćeš. Ta svi smo mi Dabro koji smo pohodili koncerte Marka Perkovića Thompsona, u Zagrebu, Sinju, Varaždinu, Rijeci, Širokom Brijegu i svugdje gdje se god on pojavi. I upravo ne zato što volimo i branimo zločin nego zato što tražimo istinu. A istina, kakva god bila, nikada ne voli zabrane.

Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba

____________________
* Mišljenja iznesena u sadržaju,tekstu,kolumni i komentarima osobna su mišljenja njihovih medija,autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala HB.hteam.org

Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti HB.hteam.org i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.

hb.hteam.org

Što vi mislite o ovoj temi?

Sviđa ti se ovaj članak,pročitaj? Podijeli ga.

Imate priču? Javite nam se na HB.hteam.org@gmail.com